Sredinom januara 1993. slobodna teritorija pod kontrolom ARBiH iz Srebrenice doživjela je svoj vrhunac. Od Žepe (Rogatica) do Snagova (Zvornik) i Drine slobodno su se vihorile zastave sa bosanskim ljiljanima.
Oslobođeni su bili veliki dijelovi općina Rogatica, Han Pijesak, Vlasenica i Zvornik a od bratunačke općine je okupiran ostao samo grad Bratunac sa mostom i kratkim uskim pojasnom uz Drinu, a od srebreničke općine pod okupacijom samo teritorija uz Drinu oko Skelana i mosta do hidroelektrane Perućac.
Dok su imali snage borci Srebrenice su za osam mjeseci oslobodili ogromnu teritoriju koju više nisu mogli sami sačuvati.
Na žalost sa druge strane od Tuzle nije bilo pomaka u smijeru Podrinja iako je za spajanje sa snagama ARBiH u Srebrenici trebalo svega nekoliko kilometara kod Snagova. Tu je bila jedina preostala putna komunikacija koja je povezivala Beograd preko Zvornika i Sarajevo tj. Pale, pa su je četnici grčevito branili. Drugi putni pravac preko Konjević Polja borci ARBiH su od početka agresije čvrsto držali.
Kad je uvidio da će oni, koje je do zuba naoružao, izgubiti teritoriju koju im je JNA još početkom agresije obezbijedila, Milošević uključuje vojsku Jugoslavije (VJ) koja otvoreno prelazi preko Drine. Za prelazak preko Drine koriste hidroelektranu Perućac za napade na položaje branilaca u mjestu Poljak, zatim preko mosta na Skelanima za napade na položaje ARBiH na Jezeru i položaje bataljona Biljeg a uočeni su i učestali prelasci čamcima preko Drine između Abdulića/Žanjeva i Radijevića odakle je 24.01. 1993. uslijedio napad na Jagodnju ali je zahvaljujući braniocima odbijen.
Tako je otpočela operacija “Pesnica” koju je planirao glavni štab VRS a 10. januara 1993. godine izdao naredbu pod strogo povjerljivim brojem 02/2-22, koja je nosila naslov “Naređenje za izvođenje operacije Pesnica”.
U njoj je, između ostalog, stajalo: “Vrhovna komanda oružanih snaga RS je postavila zadatak VRS da održi koridor Vlasenica – Caparde – Zvornik, da razbije neprijatelja na prostoru Cerske i Konjević-Polja i otkloni opasnost od zauzimanja Bratunca”.
Ova operacija bila je nastavak ofanzive koju su Mladićeve snage započele u Podrinju još u oktobru 1992. godine s ciljem “da unište neprijatelja u istočnoj Bosni”. S obzirom na to da su jedinice Armije RBiH u srednjem Podrinju pružale jak otpor agresoru, a na nekim dijelovima prešle i u kontranapade s velikim uspjehom, trebalo je krenuti u do tada najveću operaciju potpunog sloma otpora branilaca srednjeg Podrinja.
Pucnjavom kakvu do tada nije čuo a ni vidio podrinjski insan iz pravca Zvornika, Šekovića, Han-Pijeska, Vlasenice, Bratunca, Milića i Skelana započele su srpske trupe 13. na 14. januar 1993. najžešću vojnu operaciju do tada u Bosni. Cilj je bio zauzeti slobodni teritorij pod kontrolom Armije RBiH: zvorničku Kamenicu, Cersku, Konjević-Polje i Srebrenicu.
U poznatom iznuđenom kontranapadu ARBiH je zabilježila veliki uspijeh ali uz ogromne gubitke. Ovladano je kompletnom prostorom od dominantne kote Jezero pa do Drine. Na žalost ostali smo bez najboljih boraca sa prostora skoro čitave slobodne teritorije. Među poginulim su Almas Hasanović, Nurija Memišević, Mirzet Halilović, Mujo Bektić, Elvedin Riđić i mnoge druge podrinjske gazije a veliki broj je ranjenih boraca.
Nakon ovih, na žalost skupo plaćenih, uspjeha ARBiH četnici su uvidjeli da bez pomoći Srbije neće moći ništa braniteljima Srebrenice…
