Na slici je Suljo Smajić iz Srebrenice, kojem pomažu nepoznata lica. Ko su oni? Gdje je Suljo, pita njegova kćerka Ferida Jusić
Srebrenica je puna neispričanih priča. Jednu od njih smo čuli prilikom našeg nedavnog odlaska u Potočare.
Ferida Jusić je stajala pred jednom kućom, držeći fotografiju u ruci.
Na njoj se vidi čovjek kojem dvije osobe, žena i muškarac, u uniformi s norveškim oznakama, pokušavaju pomoći. Možda ga iznose iz kamiona? Ferida zaplaka.
Nekad bilo 30 kuća
Na slici je njen bolesni, nepokretni otac Suljo Smajić (rođen 1937), o kojem ništa ne zna od onog julskog dana 1995. godine kada su se rastali. Prije toga su ga, kako nam kaže, njena majka i snaha donijele u Potočare.
– Šta je bilo sa njim, ko su ovi ljudi na slici, gdje se nalazi, ništa ne znam, govori Ferida, koja živi sama u jednom od zaselaka Bajramovića.
Nekada je tu bilo trideset kuća punih života, a sada se samo iz njene, u koju se vratila 2002. godine, iz izbjeglištva u Ilijašu, vidi dim. Prije toga je samovala u Lipovcu, općina Srebrenik.
Težak je život izvan svoga doma, težak je i sada u pustom domu.
– Čovjeka mi moga još nisu našli, dvojicu sinova jesu, oni su u mezarju u Potočarima, govori Ferida, koju boli i to što njen jedini preživjeli sin takođe trpi razne nesreće, bolesti…
Fotografiju s kojom smo je zatekli i koja joj je prvi znak od oca od njihovog rastanka dao joj je mještanin.
– On je gluhonijem, išaretom mi je objasnio da ju je našao i on više ništa ne zna. Stalno se pitam ko su ovi ljudi, gdje su ga odveli, a ako je umro, gdje mu je grob, govori Ferida i neprekidno vrti glavom.
Rijetko je ko obiđe.
U sklopu projekta “Solidarnost i ljubav za majke Srebrenice” posjetio ju je mobilni tim MFS-EMMAUS-a, zajedno sa predsjednikom organizacije Stichting Proplan Willemom Pronkom. O tome su iz ove organizacije ostavili potresno svjedočanstvo na svojoj web stranici.
– Mala kuća na osami, uredno dvorište i Ferida koja nas je na vratima dočekala raširenih ruku i sa osmijehom. Već danima na njena vrata niko drugi nije pokucao osim našeg tima koji joj, kako kaže, predstavlja jedinu utjehu i pomoć u ovom samačkom životu. Ferida se bori i samoću potiskuje posvećujući se vrtlarstvu. Drva za zimu cijepa i iznosi sama na svojim malim leđima iz obližnje šume, do koje se može doći niz veoma strmu stranu. Čak bi se i jak i sposoban čovjek zapitao kako da ta drva uznese do kuće, a majka Ferida mora, nema joj ko drugi, a zima kuca na vrata, navode iz EMMAUS-a, kojima je Ferida objasnila da je prije rata imala dvije kuće, a sada živi u doniranoj kućici bez izolacije, pa joj je vrlo hladno.
Nada tinja
– Teško je, komšija nemam, nemam nikoga da zamolim za pomoć, rekla je i nama Ferida, koja je bez velike nade da će se odgonetnuti misterija jedine fotografije koju ima od oca.
– Ipak, molim sve ljude da je dobro pogledaju, možda prepoznaju neku od ovih osoba, možda to bude trag do moga oca, kaže Ferida.
Priključujemo se njenoj želji, te pozivamo sve one koji mogu olakšati život ovoj Srebreničanki da se jave ili redakciji Oslobođenja ili samoj Feridi Jusić u Bajramoviće.
PIŠE: EDINA KAMENICA / Oslobodjenje
