heroji armije bih

  • Godišnjica veličanstvene pobjede na Vozući: Dan kada je slomljena četnička kičma

    Vi ste na Vozući slomili kičmu četničkog neprijatelja, vi ste pokazali put kojim ćemo nastaviti i dali ste urnek, model borbe kako se ta kičma može i dalje lomiti da bi se oslobodila Bosna i Hercegovina. Hvala vam vojnici za to u ime našeg naroda koji neće zaboraviti  šta ste učinili, ovako je oslobodiocima Vozuće prije dvadeset godina govorio  rahmetli Alija Izetbegović.

     

     

    Piše: Ezher Beganović

    Danas se o oslobađanju Vozuće gotovo ne smije ni pričati. Umjesto pohvala na adrese vozućkih oslobodilaca ovih dana stižu haške optužnice, umjesto sjećanja na dane pobjede i hrabre oslobodioce, kako je to prije dvadeset godina obećao rahmetli Alija Izetbegović, kod Bošnjaka je u modi totalni zaborav i odricanje. Pa ipak, oslobađanje Vozuće je ogromna korist za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, to je korist koju ne može umanjiti nikakava spletka neprijatelja Bosne niti bilo koja slabost bošnjačkog naroda. Armija RBiH je 10. septembra na Vozući na najuvjerljiviji način spriječila četničke zločince da na mezarima naših predaka izgrade zločinačku tvorevinu.

    Izgradnja četničke zločinačke tvorevine u Vozući je počela već prvih mjeseci 1992. godine, kada  bivša JNA počinje sa intezivnim naouružavanjem SDS-ovih paravojnih formacija po vozućkim i ozrenskim selima. Istovremeno sa naoružavanjem vozućki Srbi se ukopavaju po okolnim brdima i padinama Ozrena, a na Paljeniku i Podsjelovu uspostavljaju najjače bedeme svoga uporišta.

    Vozućki četnici, na čelu sa starosjediocima Stojkom Blagojevićem, Slobodanom Stjepanovićem, Mladenom Božićem, Miladinom Ilićem, Mladenom Savićem, Zoranom Smiljićem (Trkuljom) i drugim, 25. juna 1992. godine, otvaraju artiljerijsku vatru po bošnjačkim kućama u Vozući. Iako slabo naoružana i tek nastala Teritorijalna Odbrana Vozuće energično se suprostavljaja daleko spremnijem i naoružanijem neprijatelju i uspijevaju spriječiti četnike da urade još veći genocid.Uplašeni narod u zbjegovima kreće prema Zavidovićima, ali četnici pucaju u masu civila i ubijaju dvadeset i jednog. Zahvaljujući pomoći jedinica Teritorijalne odbrane, ostali se izvlače na slobodnu teritoriju. Četnici nastavljaju svoj pir te iznemogle starce, Hamdiju i Zlatku Softić, spaljuju žive u njihovoj kući,starac Salko Softić (Žuna) iz sela Brdo iste je sudbine.Zibu Mehanović polivaju benzinom i živu spaljuju pokraj spomenika žrtvama fašizma u centru Vozuće. Džebraila (Džebu) Demirovića, Fikreta Turbića (Zrnu) i Senada Čamdžića (Džinu) su goloruke i nenaoružane skupa na istom mjestu pobili četnici iznad sela Delići.

    “Fethul mubin- jasna pobjeda”

    Od tog dana, pa sve do 10. septembra 1995. godine četnički položaji  na Vozućoj bivaju neprobojna prepreka koja je razdvajala zeničku i tuzlansku regiju. Iako se potpuno oslobađanje Vozuće dogodilo tek 10. septembra 1995. fazno oslobađanje Vozuće je otpočelo 27. maja iste godine kada je oslobođena greda Podsijelovo. Samo dva dana prije akcije „ Fethul mubin- jasna pobjeda“ ( „ Fethul mubin“ je interni naziv „ odreda El – Mudžahidina“ za operaciju oslobađanja grede Podsijelovo), 25. maja četnici su sa Ozrena granatom pogodili Tuzlansku kapiju usljed čega je ugašeno 70 mladih života. Radovan Karadžić je za Vozuću rekao da je ona bedem odbrane Banja Luke, Beograda  i Moskve, što je motiviralo četnike da se tako i osjećaju, sve do sabaha, 27. maja, kada mudžahidi iz odreda „ El – Mudžahidin“ kreću u napad. „ Već nakon nekoliko minuta žestokih borbi iz „ El – Mudžahidina“ su javili da se nalaze na svim planiranim kotama. Nevjerovatno, jer čisto fizički je potrebno više vremena u po

    Heroj koji je pokorio četnike

    U završnom dijelu oslobađanja Vozuće na Ozrenu je od tenkovske granate poginuo Muatez Bilah, vojni komandant odreda „ El-Mudžahidin“ i čovjek koji je najzaslužniji za vojne uspjehe Odreda, odnosno čovjek koji je osmislio i predvodio operacije oslobađanja Vozuće. Rahmetli Muatez je bio veoma cijenjen među svima koji su imali priliku upoznati ovog heroja. „ Zadovoljstvo je bilo sarađivati sa Muatezom. To je bio pravi vjernik, pravi vojnik, čovjek koji je došao da pomogne našem narodu. Uvijek je bio u borbi, bio je prvi i uvijek među svojim mudžahidima“, rekao je general Sakib Mahmuljin. Muatez je poginuo dok je predvodio užurbane pripreme za napad na Doboj. Umjesto u Doboj Muatez je akoboda otišao put dženneta, u susret svome Gospodaru.
    bijela dana da se savlada taj prostor, a tek uz ovakvu pucnjavu, granate, mine, uz ovakva utvrđenja… Uz Allahovu pomoć, mudžahidi odreda „ El – Mudžahidin“ rastjerali su polupijanu bandu sa četirir izuzetne kote i likvidirali 70-tak četnika“, napisao je Adnan Džonlić, novinar Patriotskog lista i Ljiljana. Oslobađanje grede Podsijelovo prokomentirao je tadašnji zenički muftija Halil ef. Mehtić. „ Razgovarao sam sa našim visokim oficirima o ovoj akciji. Oni su mi rekli da su četnička uporišta na Podsijelovu bila tako utvrđena da su se mogla zauzeti jedino uz pomoć avijacije. Mudžahidi su te položaje uz Allahovu pomoć osvojili za nekoliko minuta“. Podsijelovo je greda koju čine četiri kote, 715, 726, 702 i 706. Ova greda je kapija Vozuće i Ozrena. Mnoge jedinice Armije RBiH su se izredale na ovoj koti, ali bez ikakvog uspjeha. Odred „ El- Mudžahidin“ je svoj zadatak izvršio odgovorno i efikasno. Prema riječima Abu Maalija, bivšeg komandanta odreda „ El- Mudžahidin“ akcija „ Fethul mubin“ je, prije svega, dobro pripremljena. „ Mudžahidi su podijeljeni u dvanaest probojnih grupa, dok je svaka od tih grupa imala svoje pojačanje, a pored tog pojačanja postojalo je i zajedničko pojačanje. Snage mudžahida su brojale oko 500 vojnika, 230 Bosanaca i 270 ensarija ( stranih dobrovoljaca)“. Komandant Lake pješadijske brigade iz Prnjavora, koja je najviše stradala, Vlado Živković u svom izvještaju ovako opisuje akciju „ Fethul mubin“: Bilo je tako munjevito da borci nisu stigli puniti svoje okvire municijom“. Svjestan poljuljanosti ugleda svoje vojske prnjavorski komandant Vlado Živković šalje dopis ostalim srpskim jedinicama. „ Ovdje Turci mogu samo preko nas mrtvih dalje. Spremni smo da se pokoljemo sa njima, pa kom obojci kom opanci“. Komanda Armije RBiH je odlično reagirala na mudžahidsku „ Jasnu pobjedu“. Pod komandu Odreda potčinjeni su dijelovi 328. brigade iz Zavidovića, 329. brigade iz Kaknja, 3., 4. i 5. manevarski bataljoni. Vojnici spomenutih jedinica su izmješani sa mudžahidima i podijeljeni u probojne, drugoešalonske, radne i druge grupe kojima su komandovali mudžahidi iz Odreda ( komandanti potčinjenih jedinica Odredu nisu imali nikakvih ingerencija nad vojnicima koji su privremeno ušli u sastav Odreda).

    “El Kerama“

    Nakon opsežnih priprema i uštimavanja koordinacija sa drugim jedinicama odred „ El- Mudžahidin“ 22. jula pokreće drugu operaciju oslobađanja Vozuđe nazvanu „ El Kerama“. Na mudžahidskom udaru su se našli četnički položaji na kotama 551, Kvrge i 571. „ El Kerama“, kao i „ Fethul mubin“, otpočinje u ranim jutarnjim satima. Živkovićevi četnici su spremno čekali mudžahide na svojim položajima. Četnicima budnost i Živkovićevo sokolenje nije nimalo pomoglo. Svi napadnuti ciljevi su osvojeni za samo nekoliko minuta. Nakon osvajanja četničkih utvrda mudžahidi vrše napredovanje po dubini, preko dva kilometra. Četnici su u potpunom rasulu, ostavljaju svoje položaje. Četnici koji su se nalazili lijevo od kote Kvrge do kote Nikolino brdo ( ovaj dio nije uopće napadan), to je razdaljina od oko šest kilometara, pobjegli su i ostavili svoje položaje, nisu imali hrabrosti da dočekaju mudžahide, da se, kako je reče njihov komandant Živković, pokolju sa Turcima, pa kom obojci kom opanci. Operacija „ El Kerama“ je imala višestrukih rezultata. Osim velikih neprijateljskih gubitaka i velikog ratnog plijena mudžahidi su došli do ključnih saznanja za dalje napredovanje do konačnog oslobođenja Vozuće, odnosno spajanje zeničko- tuzlankse regije. Naime, iza četnika, na njihovim linijama pronađeni su dokumenti, tj. naređenje komande Vojske Republike Srpske  jedinicama vozučkog ratišta kojim se naređuje povlačenje ukoliko padne kota Paljenik. Četnici su bili ljuti, obezglavljeni, jenom riječju nisu znali kako da sačuvaju prvu liniju odbrane Banja Luke, Beograda i Moskve. Bili su potpuno slomljeni i to baš u trenutku kada su bili završili sve pripreme za kontraudar na gredu Podsijelovo ( izviđači odreda „ El – Mudžahidina“ su 20. jula, dva dana pred početak operacije „ El Kerama“ u izviđanju ispod Skradine kose „ naletili“ na četničke izviđače koje su uspjeli likvidirati. Uviđajem na licu mjesta mudžahidski izviđači su utvrdili da se radilo o komandnom izviđanju, među ubijenima je bio komandant bataljona, te da je kontraudar na gredu Podsijelovo trebao krenuti istih dana kada se izvodila operacija „ El Kerama“). Osvajanje Paljenika, glavnog bedema i konačno oslobađanje Vozuće više nije bilo upitno.

    mezarje u livadama

     

    „ Farz 95“

    Operacija oslobađanja Vozuće je nazvana „ Farz 95“. Za  završni udar na četnička uporišta na Vozućoj uključeno je mnogo više vojnika iz 3. korpusa i 2. korpusa Armije RBiH. Sa strane 3. korpusa učestvovalo je između 12 i 14 hiljada vojnika ( odred „ El- Mudžahidin“, 375. tešanjska, 7. muslimanska, 328. zavidovačka, 329. kakanjska i specijalna diverzantska četa IDČ), a sa strane 2. korpusa  preko 5 hiljada vojnika. Osim vojnika spomenuti korpusi su uključili i svu raspoloživu tehniku i druge potrebne stvari ( samo za potrebe radnih vodova obezbjeđeno je hiljadu ljudi). I ovog puta ključni zadatak oslobađanja Vozuće dat je odredu „ El- Mudžahidin“ i vojnicima koji su potčinjeni Odredu, a koji su se u prethodnoj akciji „ El Kerama“ dokazali kao pravi junaci. Ključni zadatak se zvao Paljenik. Kota Paljenik je veoma teška za osvajanje, a bila je prava utvrda. Ispred četničkih rovova bio je brisani prostor koji je bio sav izminiran. Ujutro, pet minita do šest sati, mudžahidi su se podvukli pod četničke rovove na koti Paljenik. Nekoliko sekundi pred početak napada četnici su pozvali mudžahide da ne čekaju više nego da krenu u napad. Naravno, mudžahidi su čekali znak svoga emira nakon čega je krenulo oslobađanje Vozuće. Paljenik je pao za sedam minuta, četnici nisu uspjeli pobjeći iz rovova, svi su tu zavšili. „ Nakon što smo osvojili Paljenik mogli smo vidjeti četnike kako se povlače, baš u skaldu naređenja koje su dobili od svoje komande“, prisjeća se jedan od učesnika osvajanja Paljenika. Tako je prva faza „ Farza 95“ odrađena upotpunosti što je rezultiralo povlačenjem četnika iz Vozuće prema Ozrenu. Jedinice 3. i 2. korpusa Armije RBiH su se istog dana u ranim popodnevnim satima spojile u centru Vozuće. Ostatak jedinica je nastavio napredovanje prema Ozrenu. Za nekoliko dana je oslobođeno oko 400 kvadratnih kilometara nove teritorije. Osvojene su dvije trećine ukupnog masiva planine Ozren, Blizna, Bijela Ploča ( sjedište tzv. srpske općine Maglaj), Jablanica i još petnaestak sela. Oslobođene su putne komunikacije Maglaj – Zavidovići i Banovići – Zavidovići, odnosno upotpunosti su povezane teritorije zeničkog i tuzlanskog regiona, te maglajske i zavidovičke općine. Četnici su bježali glavom bezobzira. Jedinice Armije RBiH su za samo nekoliko dana došle na domak Doboja kada počinju pripreme za oslobađanje ovog grada, koji bi bez ikakve sumnje bio osvojen da oslobodilački pohod Armije RBiH nije zaustavljen od strane međunarodne zajednice. 10. septembra u Vozući je ukresana varnica oslobađajuće buktinje koja će potaknuti nezadrživi pohod Armije RBiH i upotpunosti preokrenuti vojno-političku situaciju u korist oslobodioca Bosne i Hercegovine.

    Veličina i značaj učešća Odreda „ El Mudžahidin” u oslobađanju Vozuće ogleda se i kroz veličinu žrtve koju je ova jedinica dala za postizanje tog važnog cilja. Za oslobađanje vozuće poginulo je 129 pripadnika Odreda „ El Mudžahidin” – 105 stranih dobrovoljaca i 24 Bošnjaka. Broj ranjenih je ogroman, u prosjeku po akciji, a bilo ih je tri, uključujući pripreme akcija i održavanje osvojenih ozicija ranjavano je preko 60 mudžahida. U operaciji oslobađanja Vozuće učestvovalo je 500 pripadnika Odreda „ El Mudžahidin”.

    Izvještaj Trećeg korpusa Armije R BiH o ulozi Odreda “El Mudžahidin” u oslobađanju Vozuće

    Odred „ El Mudžahidin” je bio glavna udarna snaga u oslobađanju Vozuće. Najvjerodostojniji opis briljantne uloge Odreda „ El Mudžahidin” na vozućkom ratištu naveden je u Prijedlogu za priznanja i stimulativne mjere Trećeg korpusa Armije R BiH za Odred „ El Mudžahidin”, poslat na adresu Glavnog štabg Armije R BiH 10.septembra 1995.godine. U tom prijedlogu navodi se sljedeće. „ U pripremi i izvođenju operacije „ F” na vozućkom ratištu Odred „ El Mudžahidin” imao je jednu od ključnih uloga. Njihovo ranije učešće u borbenim dejstvima na ovom ratištu na najtvrđim objektima rezultiralo je uspjesima i likvidacijom desetina agresorskih vojnika usljed čega je u redovima agresora posijana panika, strah i nesigurnost a među civilima pokrenut proces iseljavanja. Takvo vojno – političko okruženje, nesigurnost i napetost pogodovali su temeljitoj i sistematičnoj pripremi operacije u kojoj je ova jedinica opet imala najdelikatniji zadatak, na izuzetno teškom objektu Paljenik. Ranija iskustva su pokazala da se ovaj objekat ne može uzeti klasičnim napadom, pa je bilo potrebno dugotrajno, strpljivo i uporno pripremati akciju da se kroz šumu, desetine minskih polja, preko brisanog prostora uz strahovit uspon stigne do pravog lavirinta tranšea, rovova i zemunica na samom vrhu objekta koji je dominirao i sa kojeg su oruđima pokrivani drugi objekti i ugrožavane naše snage. Akcija je pripremljena tako da se mora reći da su četničke mine u minskim poljima i po desetak puta uklonjene i vraćane na svoja mjesto, da je ne samo svaki zaklon nego i slobodno se može reći svaki četnik registrovan, praćen, fotografisan ili snimljen kamerom tako da se tačno znalo i o čemu se razgovara a ne samo kako se brani objekat Paljenik. Ova temeljitost i sistematičnost u pripremi prenešena je i na ostale jedinice koje su učestvovale u operaciji, tako da je, može se reći, kompletna četnička linija pala udarom s leđa usljed čega je i najveći broj četnika stradao na licu mjesta, a linije uzete praktično za desetak minuta. U nastavku operacije ova jedinica je među prvima „ na leđima četnika”, nanoseći im iznimno velike gubitke, prodirala u dubinu PZT, unosila paniku i strah te tako omogućila uspješan nastavak i tok operacije.

    Na stotine stradalih četnika, samo iz ove operacije, iznimno velike količine zarobljenog oruđa i oružja, od tenka do pješadijskog naoružanja i drugih MS, plod su nevjerovatne kompaktnosti jedinice u kojoj sistematičnost u radu, međuljudski odnosi, hrabrost i požrtvovanje svakog pojedinca do čvrstine kolektiva mogu biti za primjer svakoj jedinici. U nastavku operacije na Ozrenu jedinica je također dala značajan doprinos. Teško je naći jedinicu koja se sa Odredom „ El Mudžahidin” može porediti i u rezultatima svoga rada, posebno po broju likvidiranih četnika i po količini zarobljenog naoružanja, opreme i MST, ali i po mnogim bitnim elementima borbene gotovosti i borbene mobilnosti. Zbog svega toga, ali i zbog činjenice da su oni do sada potpuno zaobilaženi u dodjeli stimulativnih mjera iz razloga što lični motiv pojedinaca za borbu nije vezan za dunjalučke vrijednosti, smatramo da je ovo jedinica koja zaslužuje i mnogo viša priznanja. Ovo priznanje za mnoge pripadnike ove jedinice bilo bi potvrda da se svačiji doprinos oružanoj borbi u Armiji BiH vidi i podjednako vrednuje na svim nivoima rukovođenja i komandovanja”, navodi se na kraju Prijedloga.

    SAFF.ba

     

     

  • (VIDEO) POGLEDAJTE GOVOR GENERALA ATIFA DUDAKOVIĆA NA UHUDU

     

     

    Trenutno naše hadžije obilaze ova mjesta u pratnji svojih vodiča, što je i jedan vid pripreme za organizirano obavljanje umre i drugih ibadeta. Među našim hadžijama Uhud je posjetio i naš general 5. korpusa ARBiH Atif Dudaković u društvu Nezima Halilovića Muderisa, komandanta 4. muslimanske brigade ARBiH.

     

    PROČITAJTE I OVO: “PREKO GRMEČA DO SLOBODNOG SANSKOG MOSTA” – OSLOBODILAČKI POHOD GENERALA ATIFA DUDAKOVIĆA 

     

     

  • Ovako je heroj Izet Nanić razvijao borbeni i pobjednički duh kod svojih boraca /VIDEO/

    Za vrijeme agresije na BiH, 505. viteška bužimska brigada je imala 462 poginula, 2.514 ranjenih i 189 nestalih ili zarobljenih boraca, 51 borac nosilac je „zlatnog ljiljana“.

     

    Pod vodstvom Izeta Nanića, 505. Bužimska brigada istakla se u brojnim borbama protiv Vojske RS i „abdićevaca“.
    “Ima nešto što je u 505. neuništivo, to je pobjednički duh”, govorio je komandant Izet Nanić.

     

    SAFF.ba

  • DOK SU SRBI ČINILI ZLOČINE: Pogledajte kako je general Mehmed Alagić postupao sa srpskim vojnicima prilikom oslobađanja Donjeg Vakufa

    General Mehmed Alagić:

     

     

    “Da obavijestim sve gledaoce i slušaoce da jedinice Sedmog korpusa ulaze u Donji Vakuf i želim da se obratim i stanovnicima Donjeg Vakufa i pripadnicima srpske vojske.

    Poznato im je da smo ovaldali prostorima na lijevoj obali Vrbasa i Karaulom. Da je Donji Vakuf naš, sve tačke koje su isturene oko već su eliminisane, najveći broj njihovih vojnika je odložio oružje, predao se vojnicima armije republike BiH zato ih pozivam da sačuvaju živote i da se vojnički korektno predaju jer će se sa njima krajnje korektno i ljudski postupati moja dužnost je i obaveza da ih pozovem i da ću se pridržavati ženevske konvencije i odredaba međunarodnog prava, pozivam ih na časnu predaju, odbacite oružje i vidno istaknite bijelu zastavu, znakove predaje uputite najbližim borcima armije RBiH.

    Apelujem da izbjegnete provokacije i zlouptrebe, sve vidove prevare. Napustite zaklone, rovove i stanove slobodno izađite na čista i vidna mjesta, ulice i trgove. Nepokretni i bolesni neka ostanu u svojim krevetima i tamo će im biti pružena pomoć.

    Djeca, žene i starije osobe kao i pripadnici srpske vojske sa sobom mogu ponijeti dokumenta i najnužnije lične stvari jer će uskoro biti vraćeni svojim kućama. Posebno naglašavam da na vas neće i ne smije biti pucano, otvarana vatra što vam garantujem svojom rječju i časću kao komadant.”

  • Zaim Imamović, komandant: Za njega je rat bio partija šaha

    Devetog maja 1992. godine u mjestu koje se danas zove Zaimov Do formirana je proslavljena Prva drinska brigada s pet bataljona, na čijem je čelu bio legendarni komandant Zaim Imamović. Reporteri Stava bili su na obilježavanju obljetnice osnivanja brigade i razgovarali s nekim od Imamovićevih najbližih saboraca

     

     

    Na koji kilometar ceste između Goražda i Ustikoline, cesta se odvaja lijevo. Tabla pokazuje naziv. Poratak. Uski put prašnjavo vijuga kroz selo među nasadima malina, brižno uzoranim njivama i podrezanim voćnjacima. Gore je, koji kilometar uzbrdo, Zaimov Do, sveto mjesto historije Podrinja i Bosne i Hercegovine, poljana ušuškana među borovom šumom. Devetog maja 1992. godine osnovana je tu Prva drinska udarna brigada. Postrojio ju je Zaim Imamović, komandant, vojskovođa čije će ime, uz ona Izeta Nanića, Safeta Zajke, Safeta Isovića…, ostati upisano u historiji ove zemlje kao jedno od najvećih.

    Teško je opisati, mogu oni koji su ga poznavali i koji su s njim proveli dane na ratištu, zašto je Zaim Imamović bio tako velik i važan. Mogu pričati o njemu satima, kroz suze, što od smijeha, što od tuge za njim, koja nije nimalo manja iako su od Zaimove pogibije prošle 22 godine. “Za njega je rat bio šahovska partija, nadmudrivao se i uglavnom pobjeđivao. Nisam, nažalost, poznavao Nanića, Zajku i ostale komandante, ali za mene je Zaim Imamović naš najveći vojskovođa. Njega je i srpska strana cijenila, visoko mišljenje i danas imaju o njemu”, kazat će Nedim Alagić Peda, ratni komandant Rogatičke brigade. “Hrabrost je ono čega se sjetim kada o Zaimu razmišljam”, reći će nam Imamovićev ratni bezbjednjak Himzo Selimović. “Krenuli smo jednom kolima ka našem štabu. Svi smo, naravno, mislili da ćemo okolnim putem. No, on nas je provezao tik pored srpskog rova. Nisu vjerovali da smo tuda ‘proletjeli’. Vidjeli su ko je u autu, ali nisu stigli ni zapucati po nama. Zaim se samo nasmijao kada smo stigli.”

    ZAIM ZNAČI “VOĐA”

    Historijske činjenice govore: Zaim Imamović organizirao je odbranu Goražda u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osanice do Stoca i Orahovica postat će najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju neprijatelji nikada nisu pomjerili. “Bio je čovjek blage naravi, britka uma. Mlad oficir, ali vješto je koristio svoje znanje, sjajan motivator, veoma lucidan u procjenama”, sjeća se Mirsad Ćatić Čuperak. “Stalno u bliskom kontaktu s ljudima. On to nije htio, ali je svojim djelovanjem od sebe stvorio idola. Mi smo ratovali drugačije, nismo bili ustrojeni po standardima, ako ima motiva, išli smo. A komandant Zaim išao je prvi, nije gurao vojsku. Zato su njegove ideje bile ostvarive. Ne znači da su bile genijalne, ali su ih ljudi ostvarivali jer su vjerovali Zaimu. On je bio čovjek kome se moglo vjerovati.”

    Onako kako danas o Imamoviću pričaju njegovi saborci, tako su i zapisivali, da se ne zaboravi. Najbolje je prenijeti njihove riječi. A oni pišu da je Imamović napustio kasarnu JNA u Lukavici kod Sarajeva i s grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da će Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima će skončati svoj životni i ratni put. Saborci pišu dalje, pa kažu da je Imamović u Ustikolinu stigao polovicom aprila, u trenucima kad su srpske snage zauzele Foču, s namjerom da spriječi njihovo napredovanje dolinom Drine. Odsudnu je odbranu Goražda Imamović organizirao u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postat će najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju srpska vojska nikada nije pomjerila.

    “Nije pravio filozofiju od sebe. Spontano je pravio vođu od sebe, bio je rođeni lider, ljudi su ga voljeli i pratili ga. Takvo mu je bilo i ime, Zaim znači vođa pa se i sudbina poigrala. On je prvo bio čovjek, pa sve ostalo. Čist, otvoren. Nikada ga nisam vidio ljutog, uvijek miran, staložen, nasmijan”, sjeća se Ćatić. Kada je devetog maja 1992. godine formirana Prva drinska brigada, na njenom je čelu bio Zaim Imamović. Ime mu znači vođa, bio je, pišu njegovi saborci, vojskovođa posebnog kova, nevjerovatnog smisla za motivaciju saboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Borac koji nije čekao nego upadao u dubinu i tako uništavao neprijatelja. Bio je šest puta ranjen.

    “Prvi naš susret bio je na Grepku 1992. godine, izišao je nabaviti oružje za deblokadu Goražda. Sjedili smo pred bajtom Ferida Buljubašića, komandanta na Grepku. Rekao mi je da na tim prostorima ima puno naroda iz Rogatice, zbog toga sam ga poslušao i s rahmetli Hasom Turčalom prešao sam na ove prostore i formirao Rogatički bataljon, koji je bio u sastavu Drinske brigade”, priča Nedim Alagić. “Poslije toga, od tri bataljona napravljena je Prva rogatička brigada. Sa Zaimom sam bio u puno akcija, kako na ovim prostorima, tako i dalje u okviru 14. divizije, koja je imala zadatak deblokadu Goražda. Zajedno smo provodili puno vremena, pričali o akcijama za oslobođenje Goražda, što je bila naša najveća želja. Njemu bi to vjerovatno i uspjelo, dobar je dio teritorije zauzet, ali ga je zaustavila smrt.”

    ŠEST RANJAVANJA


    Početkom 1995. godine s komandantom IBOG-a Feridom Buljubašićem Imamović izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodne teritorije, kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Preuzima komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarčinu, postaje gospodar Treskavice, osvaja Malu Ćabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajačice, Klanac, Hum, Lupoč… “Zaim Imamović je poginuo kao komandant divizije na prvoj borbenoj liniji. To je najviša komandna dužnost na kojoj je u Armiji BiH neko tokom rata izgubio život”, kaže Ferid Buljubašić.

    “Kada se sjećamo Zaima, često se prisjetim kako je bio veoma mlad. Kada je ovdje došao, imao je samo 31 godinu. Poginuo je u 34. godini. Vodila ga je hrabrost, veliko srce, patriotizam. Borcima i saborcima obraćao se s ‘prijatelju’, ‘čuješ, prijatelju’, ‘idi, prijatelju’… Sve svoje borce smatrao je svojim prijateljima, iskrenim Bosancima. Često smo razgovarali o tome, nažalost, vrijeme je to pokazalo, da je Podrinje početak i kraj svega za BiH. Onoliko koliko imamo Podrinja, toliko imamo Bosne. Nažalost, mislim da naša politika svih ovih godina to ne uviđa. Zaim je to znao i zato je i počeo ovdje, na ovim drinskim prostorima. Nažalost, i poginuo je ovdje, na obroncima Rogoja, na svom putu ka Drini.”

    Zaim Imamović poginuo je 9. oktobra 1995. godine, u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj liniji, svega nekoliko dana pred kraj rata. Nekoliko dana ranije, njegovi su borci pobjeđivali na Treskavici, spuštali se visovima ka Trnovu. Dan-dva pred pogibiju, Zaim je šesti put bio ranjen. Traženo je od njega da ostane, da se oporavi. Nije htio. Uzeo je u ruke svoju motorolu, oružje ionako nije nikada nosio sa sobom i krenuo među svoje borce. “Zaimovo tijelo stavio sam u vreću, ne znajući da je to on. General Nedžad Ajnadžić ga je kritikovao jer smo dva-tri dana ranije s 300 boraca ušli u dubinu prema Zvijezdi i tamo ostali u okruženju. Noć prije pogibije kritikovali su ga, tražili od njega da ne ide na liniju s vojskom. Nije poslušao”, sjeća se Nedim Alagić Peda.

    “Sutradan sam bio ranjen. Zaima su zvali na motorolu, nije se javljao. Javili su nam da ima ranjenih vojnika, da helikopter leti prema nama. Ušli smo u helikopter i, pošto sam bio ranjen u lijevu ruku, desnom sam pomagao unositi ranjenike. Vidio sam jedno tijelo u vreći. Kako se helikopter punio, ostao sam na repu. Vreća mi se našla na krilu. Momak iz Fočanske brigade mi je dao neku ceduljicu na kojoj je pisalo ‘Imamović Zaim’, pogrešno godište i dijagnoza doktora na latinskom jeziku. Pisalo je i ‘Lične stvari su na mejtu’. Otvorio sam vreću. Vidio sam Zaimovo lice. I dalje se više ničega ne sjećam.”

    Ernest Imamović, sin heroja

    Kada vidim djecu u Goraždu, znam da moj otac nije uzalud poginuo

    Prva sjećanja na oca bila su naš život u Sloveniji. Otac je poslije završetka školovanja na Vojnoj akademiji dobio komandno mjesto u Vipavi. Ja sam rođen u Novoj Gorici i tu sam proveo najsretniji dio svog djetinjstva. Bio je to period kada smo bili na okupu i živjeli kao prava porodica. Nakon 1991. godine, prešli smo u Sarajevo. Ono što je meni upečatljivo, što mi je ostalo u pamćenju, jeste njegov dolazak u Berlin 1995. godine. Rat se već bližio kraju, mama, brat i ja smo tražili od njega da ostane s nama. Zašto ovo govorim? Nakon što je toliko puta bio ranjen, htjeli smo da se ne vraća. Otac je i dalje bio jak, ali su te rane utjecale na njega i psihički i fizički. Samo nas je pogledao i nasmijao se. Zašto to pričam? Zato što danas naš narod uglavnom kalkulira, “nemoj mene”, “zašto baš ja”, “izgubit ću posao”, “izgubit ću plaću”…

    Otac je tada sa svojim saborcima stavio državu i Goražde ispred porodice. Mene danas veoma čini sretnim to što, kada odem u Goražde, stanem na trg i pogledam generacije rođene nakon rata, vidim da je moj otac dao život za nešto lijepo, prekrasno. Zahvaljujući njemu i svim njegovim saborcima, Goražde je ostalo jedini slobodan grad na Drini. To je njihov uspjeh, dokaz da se sve može kada ljudi hoće da urade nešto iskreno i od srca. Zato i želim reći mladima da se ne boje, da imaju hrabrosti. Otac i ja sreli smo se dva puta tokom rata. Ali znam sve o njegovom putu jer mi o tome svakodnevno pričaju njegovi saborci i ponosan sam itekako na njega.

    Odrastao sam bez njega, ali je on uvijek bio tu. Kad god mi je teško, sjetim se njega, svih njegovih saboraca, filma koji je Safet Garčević Srce uradio o mom ocu, i zato i ne posustajem. Zato i znam da ne postoji ništa što se ne može uraditi. Kako sam saznao da je poginuo? Rahmetli Đuliman trebao je javiti mojoj majci da je otac poginuo, ali nije mogao. Onda je amidža nazvao iz Češke i javio majci. Imao sam deset godina. Kada sam čuo, otišao sam u kupatilo i sjedio sam tamo sam satima. Htio sam biti hrabar, ne pokazati ništa mami. Ta emocija uvijek proradi kada dođem ovdje, nemoguće je to sakriti. Ali tu su tatini i moji prijatelji, njihova djeca su tu. Imamo puno razloga da se radujemo budućnosti.

    Zaim, kako ga je Velija vidio

    Jedna od najpoznatijih fotografija nastalih tokom agresije na BiH jeste ona Zaima Imamovića i njegovog bliskog saradnika Zaima Bešovića tokom planiranja oslobodilačkih akcija na Bjelašnici u ljeto 1995. godine. Nastala je spontano. Nijedan od njih nije znao da ih se fotografira. Autor je fotografije Velija Hasanbegović, danas urednik fotografije u našem magazinu, koji je tada imao 19 godina i bio vojnik Zaima Imamovića u 14. diviziji Armije BiH.

    STAV.ba

  • HEROJ OSLOBODILAČKOG RATA – ADIL BEŠIĆ

    Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. juna 1991, s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”. Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. novembra 1992, kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne bbr. u rejonu Grabeža. Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH.

     

     

    BEŠIĆI

    Adil Bešić dobio je ime po majci Adili koja je umrla osam dana nakon poroda. Odrastao je uz pomajku Bahriju i oca Adema. Imao je tri brata: Nihada (1963), Ilijaza (1965) i Izeta (1973).

    Porodica Bešić vodi porijeklo iz Kozarca, drevnog bosanskog grada, koji je u srednjem vijeku bio središte Sanske Župe kojom su do dolaska Osmanlija naizmjenično upravljali bosanski i ugarski kraljevi.

    U Kozarcu su rođeni djedovi Adila Bešića. Djed po ocu, Salih, bio je hodža, a otac njegove pomajke Mehmedalija Fazlić bio je partizan, koji je poginuo od fašističke mine na prostoru između Kozarca i Banje Luke.

    Iako je historijat porodice Bešić vezan za Kozarac, porodica Adila Bešića 1966. godine seli u obližnji Prijedor gdje on završava osnovnu školu. Kako u Prijedoru nije imao stalni posao, otac je radio kao vodoinstalater u Zagrebu, a Adilova pomajka Bahrija brinula je o djeci. Svi su bili odlični učenici. Za razliku od braće koji su nastavili civilno školovanje i kasnije studije, Adil se odlučio za vojnu karijeru. Kao četrnaestogodišnjak 1978. godine odlazi u Zagreb gdje upisuje Vojnu gimnaziju, a poslije toga i Vojnu akademiju kopnene vojske. Prve dvije godine studira u Sarajevu, a druge dvije u Beogradu, gdje je i diplomirao. Službovao je u Tolminu (Slovenija) kao oficir JNA. Kao perspektivni oficir JNA završava kurs za izviđačke jedinice JNA i radi kao obavještajac na državnoj granici na tromeđi između tadašnje Jugoslavije, Austrije i Italije.

    Aktivno se bavio skijanjem, košarkom, trenirao karate i govorio engleski i njemački jezik. Često je dolazio u svoj Prijedor.

    “Njega je voljelo i staro i mlado. Ovdje u Prijedoru su ga voljela sva djeca i komšije – ko kad je imao lijepo ponašanje i lijepu riječ za svakoga…” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka)

    “On je bio miran čovjek, staložen, čini mi se da se nije znao ni naljutiti. Sjećam se kako se igrao s mojom djecom kad bi dolazio kod mene. Imao je takve ljudske osobine da je djelovao kao majka. Prema djeci je imao majčinski odnos. Inače kod pravih vojnika postoje dvije ličnosti – ona vojnička profesionalna i ona ljudska koja je kod njega bila dominantna. Imao je čini mi se sve one lijepe ljudske osobine koje postoje na ovom svijetu.” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

    RASPAD JUGOSLAVIJE

    Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije 25. juna 1991. i “desetodnevnog rata”1 JNA se taktički povlači u Hrvatsku.

    “Kada je počelo u Sloveniji, moju jedinicu su rasporedili na granicu u Novoj Gorici. Nisam imao ideju šta se dešava. Tek poslije, gledajući televiziju, shvatio sam da je vrag odnio šalu. Istina, vjerovatno su srpski oficiri znali šta se dešava, ali prema nama koji smo druge nacionalnosti nisu imali povjerenja.”2 (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

    Kao oficir JNA, Adil Bešić koji je već tada bio razočaran odnosom JNA prema jugoslovenskoj krizi, prebačen je na Plitvice (Hrvatska) koje su 31. marta 1991. zauzele snage JNA. Taktičkim povlačenjem snaga Jugoslovenske armije i sukobom s legalnim policijskim snagama započela je okupacija Hrvatske u cilju ostvarivanja velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića.

    “29. augusta 1991. došli smo iz Slovenije u velikom konvoju sa stotinu vozila u Bihać. Adil je iz bihaćke kasarne “27. juli” otišao na Plitvice, a ja sam ostao u Bihaću gdje sam prešao u Teritorijalnu odbranu RBiH. Kada je nešto kasnije 1992. godine Adil došao u Bihać, ja sam mu rekao da je došlo vrijeme da napusti JNA, što je on ubrzo i učinio…” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

    PRIJEDORSKA SUDBINA ADILOVE PORODICE

    Prema popisu 1991. općina Prijedor je imala 112.543 stanovnika, od čega su Bošnjaci činili 43,9 %, Srbi 42,3 % a Hrvati 6,6 % stanovništva. Kako je 1991. započeo konačan raspad SFRJ, stanje u BiH se pogoršavalo. U ljeto 1991. ulicama Prijedora vrvili su rezervisti JNA iz Srbije. U Prijedoru i okolnim mjestima jugoslovenska armija u suradnji s Karadžićevom Srpskom demokratskom strankom, po nalogu Slobodana Miloševića distribuira oružje srpskim stanovnicima Prijedora i okolice.3

    Već 7. januara 1992. godine Karadžićev SDS proglašava Skupštinu srpskog narada u općini Prijedor, koja se deset dana kasnije pripaja tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina u cilju stvaranja “Velike Srbije”. Srpske paravojne formacije zauzimaju relej Radio-televizije Sarajevo na Kozari i emitiraju bezočne laži i ratnohuškačke poruke s ciljem izazivanja linča protiv Bošnjaka i Hrvata.4

    “Pošto sam često putovao po Bosni, preko 15 godina, a ostajao sam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu vjerovati tvrdnji da je zemlja oduvijek bila obuzeta etničkom mržnjom. No, nakon što sam gledao Radio-televiziju Beograd 1991/92, mogu razumjeti kako su obični bosanski Srbi počeli vjerovati da su bili pod prijetnjom hordi ustaša, fundamentalnih džihadista i čega sve ne. Kao što je to objasnio nezavisni beogradski novinar Miloš Vasić za američku publiku, to bi bilo kao da su sve TV stanice u SAD-u preuzeli članovi Ku Klux Klana… i vi biste imali rat u roku pet godina.” 5 (Noel MALCOLM, historičar)

    Prema podacima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) više od 1.500 naoružanih Srba uz pomoć JNA u noći sa 29. na 30. april preuzimaju sve funkcije u Prijedoru u cilju stvaranja “čiste” srpske općine, čime nezakonitim pučem ruše legalno izabranu vlast. U gradu i okolini počinje ubijanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Krizni štab Srpske autonomne regije Krajine izdaje 22. juna 1992. odluku prema kojoj sva preduzeća, kompanije, državne institucije, komunalije, ministarstva i Vojsku Republike Srpske mogu voditi jedino osobe srpske nacionalnosti. Iste vlasti su preko radiotalasa pozivale da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu kao znak vjernosti srpskim vlastima, a svi nesrpski stanovnici morali su nositi bijele trake oko ruke ako su vjerni novoj vlasti. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli.6

    Ono što se dešavalo tih dana u Prijedoru i okolnim mjestima bio je zločin bez presedana nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, gotovo jednak genocidu u Srebrenici. Od 22. do 25. maja Kozarac i druga mjesta u kojima su živjeli Bošnjaci sravnjena su sa zemljom. Za dva dana, samo u Kozarcu je ubijeno 800 ljudi, a preživjeli muškarci, žene i djeca odvedeni su u koncentracione logore i mučilišta: Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača.7

    Među njima su bila i tri brata Adila Bešića, pomajkin brat i očevi bratići. Ilijaz i Nihad su pušteni nakon tri mjeseca, a najmlađi Izet oslobođen je tek nakon sedam mjeseci pošto su svjetski mediji objavili podatke o postojanju stravičnih koncentracionih logora u Bosni. Adilova pomajka uz pomoć komšija ostala je u Prijedoru do juna 1993. godine.

    “Po čitavu noć samo očekuješ hoće li ko zalupati na vrata, hoće li te ubiti, hoće li te odvesti u logor. Gotovo da nisam spavala. Samo sam učila Kur’an, klanjala i tim se spašavala. Ne daj Bože nikada nikome.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka Adila Bešića)

    “Ja sam bio u Hrvatskoj i čekao da saznam za sudbinu djece i žene. Najmlađi Izet bio je u logorima Omarska i Manjača. Izašao je u novembru za Švedsku preko UNHCR-a. Ilijaz se neko vrijeme nakon puštanja iz logora borio na travničkim ratištima, a onda kada sam ja bio teško bolestan došao je kod mene u Zagreb i Hrvati mu nisu dopustili da se vrati. Na kraju su svi otišli u Švedsku. Adila nisam vidio od 1991. godine. Zadnji put sam s njim pričao dvadeset dana prije pogibije. Stigli smo se samo upitati za zdravlje i veza se prekinula.” (Adem BEŠIĆ, otac)

    ADIL BEŠIĆ I ORGANIZIRANJE BRANITELJA BIHAĆA

    Uvidjevši da se ideja Jugoslavije guši u krvi prijedorskih, kozaračkih i drugih žrtava velikosrpske agresije, Adil Bešić napušta Jugoslovensku armiju i prijavljuje se u Teritorijalnu odbranu RBiH u Bihaću, gdje preuzima Odred Teritorijalne odbrane “Gata-Vrsta” u blizini bosanskohercegovačko-hrvatske granice.

    Krajiški patrioti kao i uvijek u historiji Bosne bili su spremni da brane svoju zemlju. Njima se već početkom 1992. godine priključilo 1.300 Bosanaca koji su se s punom ratnom opremom iz Karlovca prebacili u Bihać kroz šume tada okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne, kako bi se uključili u redove branitelja.

    “Imali smo duh, volju, imali smo krajiško srce i dušu. Mi smo takvi, dat ćemo ti sve, ali nemoj me dirati i nemoj mi ugrožavati najmilije. Eto, takvi smo. I Adil je bio takav. Nismo mi išli u Srbiju da ratujemo, već smo branili svoju zemlju. Znali smo čime sve raspolaže druga strana, nismo imali oružja, ali bili smo odlučni…” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)

    “92. je bila veoma teška. Kada je počelo, nismo očekivali ono što će se desiti. Država je bila neupitna, mada su mnogi od nas bili zatečeni težinom situacije…” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

    Kao i svuda u BiH vladala je sumnjičavost naroda prema oficirima JNA. Za Adila Bešića koji je pola svog životnog vijeka proveo van naše države, Bihać je bio nepoznata sredina.

    “Naša opredijeljenost za BiH je bila jasna. Vladalo je nepovjerenje naroda prema JNA zbog svega onoga što su radili po Sloveniji, Hrvatskoj, Vukovaru. Zbog tog opravdanog nepovjerenja i Adil i svi mi smo se morali dokazati. Zahvaljujući svojoj zadivljujućoj hrabrosti Adil je vrlo brzo stekao povjerenje i zato su i njega i mnoge druge bivše oficire ljudi zavoljeli. Kao pješadinac u planinskim jedinicama JNA imao je iskustvo i obrazovanje, a svojim plemenitim, ljudskim odnosom prema vojnicima nametnuo se kao vođa.” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)

    “Kada sam ga tek upoznao, nije odavao utisak komandanta. Čak je malo šepao na jednu nogu, zbog neke povrede koju je nekad zadobio kao skijaš. Mislio sam da će se teško snalaziti s tim ljudima koje sam ja poznavao bolje nego on koji nije bio s ovog područja. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, vidjela se njegova sposobnost. Kada je nešto želio, činio je to bez nametanja i nekog vojničkog naređivanja na kojeg smo mi profesionalni vojnici naučili. Ja sam naučio da dobijem naredbu i da to izvršim, ali Adil je za mene bio puno više od vojnika i komandanta. Kada je on izdavao naređenja, vojnicima je izgledalo kao da je to nešto što oni i ne moraju uraditi. Ipak, svi zadaci bili su izvršavani.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

    “Mi smo Krajišnici sumnjivi prema ‘strancima’, ali nakon prve akcije se vidjelo da je to čovjek kojem morate vjerovati…”  (Dedo BAŠAN, borac)

    “Adil Bešić je odmah na samom početku rata dokazao svoju veličinu kao vojnik i vojskovođa. Dokazao je da ima osobine čovjeka koji je kadar da se nosi s ozbiljnim situacijama. Bilo je to početkom maja 1992. kada je jedan konvoj JNA trebao proći kroz Bihać s tenkovima. Adil je tu odigrao sjajnu ulogu u sprečavanju njihovog prolaska, postavivši takvu odbrambenu liniju kojom je pokazao oficirima JNA i njihovim obavještajcima da ih na ovim prostorima čekaju jake i organizirane jedinice koje će im se suprotstaviti. Ta kolona JNA vratila se prema granici i nije ušla u BiH na tom pravcu. To je bila prva akcija u kojoj je on pokazao svoje organizacione sposobnosti i svojevrsnu hladnokrvnost. ” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

    “Prvi put kad sam ga sreo na postrojavanju Odreda TO “Vrsta”, nije ličio na vojskovođu, ali uskoro se pokazalo da ima ono što drugi nemaju – onaj naš bošnjački merhamet. Znao je reći prilikom nekih teških zadataka: ‘Stani, nećeš ti, idem ja.’ Nikada mu ništa nije bilo teško. Imam osjećaj da je uvijek bio budan.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)

    Adil Bešić uspostavljajući vojnu organizaciju već svojim prvim naredbama traži od svojih vojnika profesionalno obavljanje zadataka, strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i poštivanje Ženevske konvencije. (Naredbe 2. bataljona: 1/15 / 18. 6. 92. i 1/25 / 11. 6. 92.)

    “Naš Odred TO “Vrsta” bila je prva formacija na ovim prostorima koja je vojnički profesionalno ustrojena i koja je s Adilom odmarširala 12 kilometara pješke odavde do kasarne “Grmeč”. On je toliko ulijevao samopouzdanje borcima koji su išli za njim, da smo se osjećali nepobjedivim. Nisam nikad čuo da je povisio ton na nekoga. Govorio je jednostavno i logično…” (Dedo BAŠAN, borac)

    “Nije bio vojnički krut, ali kao komandant znao je odlučivati u sekundama. Štitio je ljude i uvijek je išao prvi. Nikad nije klonuo duhom. Kad nam je bilo najteže, bio je naša pokretačka snaga. Bio je i komandant bataljona i moralista i komandir čete i komandir voda i obični vojnik. Jednostavno, znao je u ključnim momentima donositi odluke kao obični borac.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)

    “Ja sam prvi donio desetak zolja u Izačić iz Željave. Mi smo do tada ovdje imali desetak cijevi od kojih je najviše bilo kubura s lovačkom municijom, nešto thompsona i onih njemačkih šmajsera… Na samom početku rata bili smo naivni. Pravili smo neke besmislene rovove pored kuća i sl. Dolaskom Adila Bešića započela je ozbiljna vojna organizacija jedinica.” (Asim BALIĆ, komandir voda 502. bbr.)

    “Istina, vojno obrazovanje mu je pomoglo oko organizacije. Kako se formira vod, jedinica, ali bogami u napadu i odbrani nije to bilo presudno. Adil nije imao mogućnost ni šansu da pokaže svoje vojno obrazovanje. JNA obrazovanje nauči te da znaš voziti tenk, da znaš pucati iz topa… Nama je bilo važno da li si inteligentan, da li si hrabar. Vojno obrazovanje je bilo da naručiš avijaciju, helikoptere, vbr-ove, tenkovske jedinice. Mi smo bili ljudi s tri metka u cijevi. Samo ti kažu: ‘Hajde u napad, snabdijevanje s municijom je kod neprijatelja’, pa ako ne prođeš gotov si. Vojno obrazovanje njemu nije pomoglo. Njemu je pomogao njegov intelekt, njegova duša, srce, karakter i poštenje…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

    ADILOV RATNI PUT DO OSVAJANJA LOHOVSKIH BRDA

    “Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

    Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH.

    “Adil nam je rekao da izađemo na državnu granicu. Krenuli smo u 5 sati ujutro. Druga strana je imala pamove i artiljeriju. Mi, naoružani samo dobrom voljom i činjenicom da je Bosna i Hercegovina naša država i da je to naša granica, uspjeli smo potisnuti neprijatelja na drugu stranu rijeke Korane. Osim jednom kratko kad smo se povukli pred neprijateljem, tu teritoriju smo držali do kraja rata. I što je važno, to je bila prva slobodna teritorija koju je oslobodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.” (Dedo BAŠAN, borac )

    “Borili smo se za svoj opstanak. Nismo bili plaćeni, nismo imali ništa, ali smo shvatili i vidjeli o čemu se radi. Nismo imali izbora.” (Osman KLIČIĆ, borac)

    Nakon Bugara borci Adila Bešića vode stalne borbe za očuvanje naših linija na Srbljanskom platou i drugim linijama odbrane oko Bihaća.

    Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja.

    Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992, snage Armije RBiH kreću ponovo u akciju.

    “Naprijed je bio bataljon predvođen Adilom Bešićem koji je do podneva uspio poraziti neprijatelja i zauzeti Lohovska brda zarobivši 2 topa zis koji su tad za nas bili od neprocjenjivog značaja. Bila je to jedna od najbriljantnijih akcija koju smo izveli.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

    “Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani…” (general  Atif DUDAKOVIĆ, komandant V korpusa i nosilac Ordena zlatnog grba s mačevima)

    “U jednom momentu u toj bici Adil je ostao s dva-tri borca kod zis-ova do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio artiljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade generala Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli a vrijeme je iskorišteno za dolazak naših svježih snaga.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, decembar 1996.)

    U bici na Lohovskim brdima Adil Bešić postao je dijelom čuvenih krajiških legendi koje od davnina čuvaju sjećanje na hrabre Bošnjane o čijem se junaštvu i vještini već stoljećima priča po Krajini.

    “Kad se išlo na Lohovska brda, pola ljudi je bilo bez oružja, čekajući da neko pogine ili bude ranjen da bi došli do puške… Ljudi su išli za Adilom s velikim elanom jer su znali koga imaju ispred sebe.” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)

    “Iako je bio u okruženju, Adil je u stilu scena iz američkih ratnih filmova, gotovo sam s jednim ranjenim borcem zadržao položaje gdje su bili topovi.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

    “Adila Bešića sam upoznao u kasarni “Grmeč” kada smo doveli momke na obuku. Poslije toga smo se sreli na Lohovskim brdima u pripremi akcije. Bio je momak kojeg moraš odmah zavoljeti, tih, miran, a onda je u toj akciji osvajanja Lohovskih brda dokazao i koliko je hrabar. Ušao je duboko u četničku teritoriju i jedva smo ga uspjeli izvući kad mu je već nestalo municije…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

    “Imao sam osjećaj da je taj čovjek riješio da da svoj život za Bosnu i Hercegovinu. I to jest ono što možeš dati. Bio je običan čovjek koji nije bio željan slave. Jednostavno, bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega.” (Dedo BAŠAN, borac)

    POGIBIJA NA GRABEŽU

    Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnijih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Bosanske snage su do 25. novembra 1992. vršile izviđanja terena planirajući da postave povoljnije položaje za zimu.

    “U izviđanje je išao sa zapanjujućom lakoćom. Jednom sam prije jednog takvog izviđanja sjeo da nešto pojedem, a on je samo rekao: ‘Hajde, jest ćemo kad se vratimo.’ To su bili takvi zadaci kad niste mogli biti nimalo sigurni da ćete se živi vratiti, a on ih je obavljao kao da se radi o nekim rutinskim poslovima.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

    Armija RBiH 25. novembra 1992. zauzela je desetak bunkera. Plan je bio da se narednih dana nastavi s akcijama.

    “Par dana prije Adilove pogibije bile su akcije na sve strane. Plan je bio da pomaknemo linije preko tenkovskog puta. Bilo je minirano. Mladi inžinjerci ustručavali su se otići ispred linija kuda idu tenkovi…” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)

    “Dan prije pogibije, Adilov Drugi bataljon i moji Tigrovi bili su zajedno u akciji. Nanijeli smo neprijatelju gubitke, probili njihove linije i stali. Mi smo se vratili u Komandu. Sjedili smo kod Atifa Dudakovića koji je tada bio komandant brigade. Sjećam se da smo se radovali kao mala djeca ‘alfa’ uniformama koje smo tada dobili.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

    “Noć prije pogibije sjedili smo kod Adilovog bezbjednjaka. Bili smo svi dobro raspoloženi zbog uspješnih akcija. Malo smo se opustili, a Adil je odjednom ustao i rekao da mora ići da poskida neke mine koje je on postavio.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

    “Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima.’ Nismo znali da smo već na 5–10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio. To je bio neponovljiv čovjek, nešto posebno.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

    “Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

    “Volio bih da je i kasnije bio s nama u borbi. Siguran sam da bismo imali veću slobodnu teritoriju.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)

    “Adil je poginuo uzdignute glave i mi smo uzdignute glave. On je naš ponos.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka)

    “Ja sam zahvalan i Bogu i narodu. Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi.” (Adem BEŠIĆ, otac)

    “Svi koji su ga poznavali izgubili su dio sebe, ali smo njegovom pogibijom dobili još veći elan i snagu da zadržimo ono što smo s njim oslobodili i da idemo dalje ka našem cilju, a to je bila Bosna i Hercegovina.” (Dedo BAŠAN, borac)

    “Danas, gotovo 20 godina poslije, otiđite na Kamenicu, u Vrstu, Gatu, Izačić, Klokot, Malu Peć i druga mjesta. Vidjet ćete da nema kuće koja ne zna ko je Adil Bešić, i ne bi valjalo da nije tako.” (Refik BAŠAN, borac)

    “On je bio miner, strijelac, komandant i borac… Adil je bio sve to i još mnogo više. Bio je izuzetan čovjek, kojeg si morao voljeti.” (Safet KEŠKIĆ, moralista brigade)

    “Adil Bešić je bio ponosan što je u svojoj vojničkoj karijeri mogao stajati s borcima koji su branili i brane slobodu, čast i dostojanstvo bošnjačkog naroda i čovjeka kao univerzalne vrijednosti. Boreći se srčano Adil Bešić je iznova promovisao najveće ljudske vrline, zatim odlučnost i riješenost da se odbrani narod od prijeteće najezde fašizma.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, 1995.)

    Adil Bešić je svojim umijećem, hrabrosti i plemenitim ljudskim osobinama za svega šest mjeseci rata postao dijelom krajiških legendi. Bataljon kojim je komandovao, dobio je naziv “Adil Bešić”, kao i bivša kasarna “27. juli” u Bihaću.

    Svojim saborcima Adil Bešić je često govorio da će nakon rata napisati knjigu o narodu bihaćke okoline, jer je zavolio ovaj kraj i ljude koji su ga svim srcem prihvatili.

    Mještani mjesne zajednice “Vrsta” i okolnih mjesta sagradili su mu turbe još za vrijeme rata. Sahranjen je 2. decembra pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji.

    Adilovo turbe nalazi se pored spomenika Alije Alijagića (1896–1922), zaboravljenog heroja bivše Socijalističke Jugoslavije koji je osuđen na smrt 1921. zbog političkog atentata na ministra nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji je zabranio sindikalno organizovanje i rad Komunističke partije. Mještani MZ “Vrsta” i nekadašnji saborci Adila Bešića sigurni su da će još dugo živjeti sjećanje na Adila.

    “Sjećanje na Adila Bešića u ovom dijelu zemlje se ne može izbrisati. Dok je Bosne bit će i sjećanja na njega, a Bosne će biti!” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)

    —–

    1 Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji, izbio je kratkotrajni rat (od 27. juna do 6. jula 1991.) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom redovnim vojnicima ušle u sukob s malom, ali dobro organiziranom slovenačkom vojskom kako bi spriječili neovisnost te republike. Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema s izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati. Snage Jugoslovenske armije taktički se povlače u Hrvatsku i Bosnu, jer je Beograd htio koncentrirati svoje snage protiv Hrvatske izbjegavajući rat na dva fronta. (Izvještaj UN-a, A: The Conflict in Slovenia)

    2 Srbi i Crnogorci činili su 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su imali 70 % oficirskog kadra u JNA. (Izvještaj UN-a, The Conflict in Slovenia, str. 40)

    3 Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992),  Annex V: The Prijedor Report, 28. prosinac 1994.

    4 ICTY: Milomir Stakić judgment Case, No. IT-97-24-T, 31. juli 2003.

    5 Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992),  Annex V: The Prijedor Report, 28. prosinac 1994.

    6 Analysis: Media Serving the War, Aida Alić, 20. juli 2007.

    7 Na području Prijedora, u ljeto 1992. godine postojala su zvanično tri logora i to Omarska, Keraterm i Trnopolje ali postojala su i mnoga mjesta zatočenja u kojima su srpske vojne i paravojne snage držale zatočenim, maltretirale, mučile i ubijale nesrpsko stanovništvo opštine Prijedor kao što su naprimjer: Stanica policije u Prijedoru, Kasarna u Prijedoru, Stanica policije u Ljubiji, fudbalski stadion u Ljubiji… Kroz logore Omarska i Keraterm prošlo je po našim evidencijama oko 6.000 logoraša, kroz logor Trnopolje prošlo je skoro cjelokupno nesrpsko stanovništvo opštine Prijedor, negdje oko 20–30 hiljada stanovnika Prijedora nesrpske nacionalnosti. U to vrijeme u logoru Trnopolje nisu vođene tako precizne evidencije o broju logoraša tako da se taj broj još uvijek nije precizno utvrdio. (Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša ‘Prijedor ’92.’ / ljutibosanci.com)

  • ČOVJEK OGROMNE ENERGIJE, NEUNIŠTIVOG DUHA, ČOVJEK KOJI JE PREDODREĐEN DA POBJEĐUJE

    Po dolasku u rodni Bužim iz bivše JNA, odmah se uključuje u jedinstveni stroj patriotskih opredijeljenih Bužimljana i daje ogroman doprinos u organizovanju odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica.

     

     

    Posebno radi na jačanji svijesti i podstiče na borbu kao jedini način opstanka muslimansko-bošnjačkog naroda na ovim prostorima. Svojim iskustvom, izuzetnih vojničkih, ali nadasve ljudskih kvaliteta stvara jedinstveni front sa hiljadama istomišljenika. Brzo stiče povjerenje među borcima i narodom Bužima.

     

    Ubrzo postaje oslonac i uzdanica muslimanskom narodu Bihaćkog okruga. Brigadu vodi iz pobjede u pobjedu, a u svakoj njenoj pori ostavio je upečatljiv trag. Sa izuzetnim organizatorskim sposobnostima stvara jedinstven kolektiv i postavlja sve na svoje mjesto. Poseban pečat daje načinu izvođena borbenih dejstava Brigade jednim specifičnim nastupanjem. Pokazalo se da u uslovima totalnog okruženja i nije bilo drugog načina ratovanja.

     

    Filigranskim pripremljenim operacijama oslobodjani su kilometri okupirane teritorije R BiH, zapljenivane ogromne količine prijeko potrebnog naoružanja i tehnike. Pod njegovom komandom krenulo se i u prvo privremeno okupiranje teritorije R BiH na Ćorkovači. I od tog dana Brigada nije znala za poraz.

     

    Brigadir Izet Nanić je bio čovjek koji je predodređen da pobjeđuje. Čovjek ogromne energije i neuništivog duha. Njegove starješinske kvalitete najbolje su zapamtili malobrojni preživjeli četnici u operaciji „Munja ’93” i ratni zločinac Ratko Mladić koji je septembra ’94 jedva izvukao živu glavu sa Radoča. Bježali su četnici ispred Izinih zlatnih vitezova od Banjana, Bos. Krupe, Otoke, Grabeža, Lohovskih brda do Velike Kladuše. U historiji osobodilačke borbe koju vodimo zasigurno će ući istina o 505. viteškoj brigadi i njenom komandantu, jer historija poznaje samo činjenice. Činjenica je i to da je Brigada na čelu sa brigadnim Nanićem od početka rata pa do danas uspjela sačuvati sve dostignute položaje. Nikad nije izgubila ni milimetra teritorije u svojoj zoni odgovornosti, a činjenica je i to da su bužimski vitezovi oslobodili preko 300 kilometara kvadratnih okupirane teritorije.

     

    Posebno treba istaknuti momenat začetka ideje tzv. autonomije kada je zasigurno komandant Nanić odigrao odlučujuću ulogu i sačuvao narod Bihaćkog okruga od izdaje. Tih dana sve oči stanovnika Okruga bile su usmjerene prema Bužimu, prema komandantu Naniću. Svima je bilo jasno da bužimska riječ neće izdati narod i državu BiH. Komandant Nanić je dobro znao šta radi. Čvrsto opredijeljen i sa jasnim ciljem probudio je otpor i ponos krajiški prema izdajnicima. Kasnijim tokom dešavanja došlo je do žestokih oružanih sukoba u kojima 505. viteška brigada na čelu sa njenim komandantom bilježi klasične vojničke pobjede. I danas se svi borci i stariješine 505. viteške brigade sjećaju riječi komandanta: „Mi smo Armija BiH i dobro znamo da ciljeve naše borbe.

     

    Izdajnici i Fikretovi poslušnici su u zabludi, ali ja sam ubijeđen da će oni doći sebi. Zbog toga se moramo svi založiti da ih ubjedimo u ispravnost puta kojim idemo i na jedan miran način razoružamo paravojne formacije.” Ipak i pored velike želje komandanta Nanića da stane bratoubilački rat nije se našlo mirno rješenje i zato su vojničke pobjede 505. viteške brigade morale uslijediti kako bi se rješila tzv. autonomija.

     

     

    Skenderovic Agan-BRACO

     

  • “Preko Grmeča do slobodnog Sanskog Mosta” – Oslobodilački pohod generala Atifa Dudakovića

    Nakon 1300 dana potpuno opsade Cazinske krajine, 5. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine u septembru 1995. godine kreće munjevito u oslobodilačku operaciju i u svega par dana oslobađa Bosanski Petrovac, Ključ i Bosansku Krupu. Na tom putu ih je predvodio divizijski general Atif Dudaković. Tih septembarskih dana među brojnim novinarima iz cijelog svijeta, našla se i ekipa lista “Oslobođenje” na čelu sa novinarkom Semrom Saračević, koja bilježi niz interesantnih podataka iz jednog borbenog dana 5. korpusa ARBiH.

     

    General Dudaković, koji je nakon sedmodnevnog neprekidnog napredovanja jedinica 5. korpusa nakratko svraća u bihaćku Komandu, da bi se nakon samo par sati uputio na prvu liniju fronta, oko Sanskog Mosta. Prolazeći kroz sela na liniji Orijani – Ripač jasno su vidljivi ostaci zapaljenih kuća, tragovi borbi i granatiranja.

    Na cesti prema Bosanskom Petrovcu, opet, ostaci mrtve stoke i konjskih kola, vjerovatno ostavljeni u panici. Prolazeći kroz Medeno Polje, zabilježeni su novi tragovi borbe te kuće iznad kojih se još uvijek uzdizao dim. Prilikom ulaska u Bosanski Petrovac, kod policijske stanice ekipa zatiče veliko skladište raznoraznog naoružanja: tenkovi, haubice, samohotke, PAM-ovi i PAT-ovi. Među njima i tenk M-84, koji je zarobljen tokom velike srpske ofanzive “Spržena zemlja” u julu 1995. godine. Na pitanje kako se osjeća kada korpus pod njegovom komandom posjeduje toliku količinu teškog naoružanja, general Dudaković, odgovara: “Možete zamisliti, u početku sam doslovno sanjao samo dva ovakva primjerka”.

    Nakon što je Bosanski Petrovac oslobođen u gradu je zatečeno samo 25 Bošnjaka i Hrvata. Svi ostali su protjerani na početku rata. Svjedoče da su uglavnom bili tjerani da rade teške fizičke poslove. Prilikom oslobođenja gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo se iselilo, tako da je zatečen ogroman broj praznih stanova koji su čekali svoje nove stanare. Na ulicama se zatiče i ogroman broj vojne policije koja kontroliše civilnu vlast u gradu. Prilikom izlaska iz Bosanskog Petrovca kreće se prema Grmeču. Na svakom koraku mnoštvo razbacanih kućanskih aparata, koji su vjerovatno bili preteški pa su ostavljen prilikom povlačenja civila.

    Na putu prema Grmeču u jednoj provaliji zatiču shrvanu haubicu, nakon čega Dudaković vojnicima naređuje da “izvuku vrijedan komad naoružanja”. Prilikom pokreta nailazi se i na prvi punkt. Pred njim borci 506. brigade iz Velike Kladuše. Većina njih je danima u šumi, čisti teren i osigurava pozadinu napredovanja. Tih septembarskih dana je bilo naročito hladno. Na pitanje novinara, “Da li je hladno?”, jedan plavokosi borac 5. korpusa odgovara sa osmijehom: “Ne! Mi smo sila nebeska, Peti korpus Armije BiH”. Na prilazima Sanskom Mostu veliki broj pripadnika 5. korpusa iz svih dijelova Bosanske krajine, kreću u borbu sa srpskom vojskom. Na obroncima Grmeča zatiču nekoliko ostavljenih tenkova i haubica, dobro kamufliranih kako bi ih pripadnici ARBiH teže pronašli. Gotovo je sve ispravno, te general Dudaković naređuje da budu dopremljeni u Komandu 5. korpusa.

    Tokom septembarskih dana 1995. godine sa Grmeča je izvučeno oko 50 komada artiljerijskog naoružanja svih kalibara, čime je u potpunosti naoružan artiljerijski puk 5. korpusa. General Dudaković cijelim putem naređuje strogu pažnju, zbog niza neeksplodiranih granata velikog kalibra koje se nalaze uz cestu. Nakon nekoliko sati putovanja, stiže se na područje Korčanice, nedaleko od Sanskog Mosta. U daljini se čuju borbe. General Dudaković se zaustavlja sa svojim komandnim vozilom i na livadu prostire topografsku kartu, kako bi izdao plan za budući tok borbi. General Dudaković u jednom trenutku, pokazujući prema drveću, reporteru govori: “Tamo je Sanski Most, tamo je naš cilj”. U večernjim satima odjekuje niz detonacija, bojno polje je sve bliže. U blizini komandnog vozila pojavi se jedna djevojka u vojničkoj uniformi, Samira iz okolice Bužima. “Moja je obaveza pomoći ranjeniku. Ovdje sam potrebna, i ne plašim se”, odgovara. Na pitanje jednog novinara “Oslobođenja”, kako je zanočiti u šumama Grmeča, borci 5. korpusa, odgovaraju: “Sada kada su slobodne, naški, lijepo”.

    General Dudaković pronalazi vremena za svakog od njih i srdačno ih pozdravlja. Kolona se zatim upućuje prema Ključuio. “Vidite li ovo, vidite li ove borce, ovo je pravo čudo”, komentira Dudaković prilikom pokreta. Borci, pak, odlaze prema Sanskom Mostu. Organizacija 5. korpusa je na strogo profesionalnom nivou. Sa padanjem mraka raspoređuje se vojna policija, nekoliko grupica kontroliše oslobođeni prostor, kamioni konstantno dovlače municiju, vojska se popunjava novim, pridošlim, borcima. Gotovo je sve spremno za nove borbene zadatke. Na putu prema Ključu, reporteri se rastaju od komandne kolone. General Dudaković odlazi u nove borbene zadatke, u zadatka oslobođenja Sanskog Mosta u koji će njegovi heroji pobjedonosno ući 10. oktobra 1995. godine.

    bosnae.info

Close
Close