Ramazan

  • Ramazan bez ramazana

    Kakav li je to ramazan bez teravije? Kakva li je mahala u policijskom satu bez mirisa somuna? Kakavi su to iftari bez roditelja, bez prijatelja, bez komšija?

    Ramazan je mjesec gdje cijeli dan ne jedemo, ne pijemo, saburimo pa opet je nama muslimanima, pa tako i Bošnjacima to najdraži mjesec. Svake godine u ovo doba počnemo odbrojavati: još 18 dana do ramazana, 17, 16…,11,10, 9, u današnji dan prva teravija, izglancaj, očisti prozore, pometi ispred ulaza pa i mahale, popravi, učvrsti, zamijeni…, prekosutra, sutra. Ramazan je!!!

    Ove godine rijetki broje dane do ramazana. Kad se pomene mjesec ramazana, nešto teško u grlu stane. Niti da se proguta niti da nestane. Pogled se na jednom mjestu smiri, a misli putuju. Bezbroj je pitanja. Kakav li je to ramazan bez teravije? Kakva li je mahala u policijskom satu bez mirisa somuna? Kakavi su to iftari bez roditelja, bez prijatelja, bez komšija?

    Žalosne su naše džamije koje su u ramazanu pune. Eh, kad bi mogli samo jednu teraviju klanjati, možda bi nam lakše bilo, pa nek efendija oduži, nek se i djeca u zadnjem saffu smiju, ma nek i grijanja ne bude, ugrijat ćemo se, pa poslije na kahvu pa do sehura. Prije par godina ramazan je “padao” u vrijeme kada lipe cvjetaju.

    Klanjao sam teraviju u haremu Begove džamije, ispod lipe koja je toliko mirisala a prelijepi glas hafiza Malkića je učinio da to bude moja najljepša teravija. Ne znam zašto ali sada često razmišljam o toj teraviji. Ako ikada doživim vakat da lipe u ramazanu cvjetaju, klanjat ću opet tu, u haremu Begove džamije.
    Čovjek treba da izgubi da bi shvatio koliko je izgubio. Ovo će biti lekcija meni i vjerujem drugima, da od ramazana i džemata uzmemo više. Život je prekratak da bi za ahiret oklijevali.

    Ali ne, neću da tugujem. Sad ću u inat svima i koroni i svemu da maknem ove crne misli. Ma napravit ću ja iftar sa porodicom, pa se skajpom povezati i sa roditeljima i sa tetkom i dajidžom i šurom, kako ćemo samo promuhabetiti i još ćemo dovu proučiti. Pečene somune ćemo pod prozore staviti pa nek miriše i mahala i avlije, nek se miris širi, nek se zna da ramazan je. I halvu ćemo napraviti uoči ramazana. Miris halve će pobijediti taj virus i osmijeh će pobijediti strah, dove će Allah uslišiti pa će se naše džamije opet vratiti nama i mi njima.

    NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala akos.ba

    Za Akos.ba piše: Ekrem Čelebić

  • Prve poslijeratne teravije i iftari u obnovljenoj džamiji u najudaljenijem selu srebreničke općine

    Na području Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Srebrenica, teravih–namazi klanjaju se u 12 od obnovljene 22 džamije i musali Memorijalnog centra Potočari. Osim postojećih šest imama, ovog ramazana angažirano je i sedam softi.

     

     

    Doček ispred džamije

    Ekipa „Dnevnog avaza“ boravila je na organiziranom iftaru i klanjanju teravije u Luci, planinskom najudaljenijem selu srebreničke općine. Postače u avliji ovdašnje obnovljene džamije dočekao je predsjednik Mjesne zajednice Luka Hamo Zimić, glavni srebrenički imam Damir ef. Peštalić i mladi softa iz Travnika Ramiz Lendo, inače učenik trećeg razreda Gazi Husrev–begove medrese u Sarajevu.

    Među postačima vidno raspoloženje što se prvi put nakon agresije u njihovoj džamiji klanjaju teravije i organiziraju zajednički iftari.

    – Iftar su organizirale sestre iz ovog sela Magbula Halilović, koja živi u Austriji, i Hajreta Špiodić u Americi. Ovo je njihov deveti zajednički iftar, a prvi organiziran u džamiji – kazao nam je Zimić, dodajući da mještane raduje što će se uskoro ovdje redovno klanjati i džuma-namazi.

    Kandilji i ezani

    Džematlije Luke ne kriju zadovoljstvo što ovog ramazana s njihove džamije cijelu noć svijetle kandilji, čuje ezan, klanjaju dnevni namazi i teravije. Raduje ih i to što na teravije dolaze i oni vjernici, koji iz nekoliko zaseoka pješke dolaze na namaze, kao što su Salih Delić (80) i njegova supruga Zumra (65), koji do džamije, preko njiva i šuma putuju pet kilometara.

    Zadovoljstvo je biti planinski imam

    Mladi softa Ramiz Lendo kaže da je zadovoljstvo biti planinski imam u Luci, gdje su ljudi gostoljubivi i raduju se svakom musafiru. Zadovoljstvo je i to ispred džamije gledati okolo sela kako se ljudi s baterijskim lampama i automobilskim farovima približavaju džamiji, a nakon teravije dugo se druže ispred džamije, razgovarajući o obavljenim poslovima proteklog dana i niko ne žuri kući.

     

     

    (Avaz.ba)

  • Emir Bektić za Akos.ba: “Vjera mi je pomogla da pobijedim ratne traume i živim sretno”

    U ramazanskom razgovoru za portal Akos.ba, sa Emirom Bektićem smo razgovarali o njegovoj knjizi, životnom putu, mjesecu ramazanu i snazi vjere.

     

     

    Emir Bektić je rođen 1979. godine. Živio je sa ocem, majkom i mlađom sestrom u selu Bektići, nadomak Srebrenice. Svjedok je genocida i dijete bez oba roditelja. Otac mu je ubijen nakon pada Srebrenice, a majka je umrla 1999. godine, u 41. godini života. Užas kojeg se sjeća sada, 21 godinu nakon, ostavio je veliki trag na Emirov život. Preživio je golgotu Srebrenice, i marša smrti.

    Prošle godine je iz štampe izašla njegova prva knjiga „Kad osvaneš sam”, knjiga koja se čita u jednom dahu, a govori o šesnaestogodišnjem Emiru koji iz Srebrenice sa ocem, u koloni kreće kroz šumu put Tuzle dok njegove majka i sestra odlaze u Potočare, nadajući se spasu u bazi UNPROFOR-a.

    Emir je čovjek koji je uspio da se uzdigne iznad tragedije i teškoća, i smogne snage da ostvari životne uspjehe. Na tom putu, kaže, da mu je vjera bila utjeha i pomagač. U ramazanskom razgovoru za portal Akos.ba, sa Emirom Bektićem smo razgovarali o njegovoj knjizi, životnom putu, mjesecu ramazanu i snazi vjere.

    Razgovarao: Nedim Botić/Akos.ba

    Možeš li nam reći nešto više o svojoj prvoj knjizi?

    Knjiga “Kad osvaneš sam“ je autobiografsko djelo. Ideja o pisanju knjige je tinjala duboko u meni godinama unazad, odlučio sam da svoje svjedočanstvo o stradanju Bošnjaka u genocidu u julu 1995. godine, prenesem na papir kako bi knjiga ugledala svjetlo dana i bila opomena budućim generacijama.

    To se i desilo prošle godine u julu mjesecu i prva promocija bila je u mom gradu Srebrenici. Gradu koji je postao nažalost simbol stradanja Bošnjaka, kao i ratnih strahota, gladi i teških životnih uslova i njenom razaranju od strane vojske RS, kao i ubijanju stanovništva. Srebrenica je pala iako je bila zaštićena zona UN-a.

    Osjećao sam moralnu obavezu da moju životnu priču napišem, da se stariji prisjete svih nemilih događaja i agresije na BiH, mladi izvuku pouku i poruku, da znaju da se desio genocid i da se nikad i nikom više ne ponovi.

    Osvanuo sam sam u šumi 13. jula 1995, godine na putu spasa, koji se kasnije pretvorio u put smrti. Vidio sam na stotine ubijenih, užasne scene koje nisam ranije mogao ni zamisliti, vidjeti. U šta se može pretvoriti čovjek, u mašinu za ubijanje bez imalo svijesti i savjesti, u krvoloka. Pitam se da li se ljudi rode zli, da li to postanu kroz život, otkud tolika mržnja?

    Zaspao sam u očevom krilu nakon prvog zarobljavanja, iako je govorio da ne spavam, ja sam mu to čvrsto obećao, ali san je bio jači od mene…zaspao sam! Probudile su me Sunčeve zrake negdje oko podne, koje su se uporno probijale kroz guste krošnje drveća. Osvanuo sam sam i ostao sam! I danas me proganja pitanje šta se desilo te noći, kako sam ostao sam. Nažalost nema odgovora na to pitanje, a neće ga ni biti, ostat će to mistarija.

    Zahvaljući Allahu uspio sam da preživim i drugo zarobljavanje, i da danas svedočim i pričam o genocidu, i stradanju Bošnjaka, ubijeno je preko osam hiljada nedužnih ljudi,,

    Veoma teško bilo je pisati o svemu tome, govoriti o sebi, lakše bih pričao i pisao o bilo čemu drugom! Često je pisanje prekinula i po neka suza koja bi se tako tiho spuštala niz obraz i kvasila moje lice, jer sjećanja i uspomene na moje roditelje bude u meni zaista velike emocije, mojih roditelja više nema. Babo je ubijen u srebreničkom genocidu, a majka je umrla u julu 1999 godine. Juli je mjesec kad su obadvoje veoma mladi preselili na bolji svijet.

    Prvi tiraž knjige je bio 500 komada, organizovan je veliki broj promocija knjige širom BiH! Prva promocija je održana u mom gradu Srebrenici, Ilijašu, Banovićima, Hrasnici, Novom Pazaru, gdje nas je lično primio i ugostio gosp. Sulejman Ugljanin, zatim predavanje i promocija u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, Begovom Hanu – Žepče, Travniku , Fojnici. Promocije su posjećene i raduje me činjenica da je prisutan i veliki broj mladih ljudi. U narednom periodu planirane se promocije i u drugim gradovima. Knjiga treba da doprinese kulturi sjećanja na genocid i nevino ubijene, naše šehide.

    Kao dječak preživio si golgotu Srebrenice i Marša smrti. Koliko su ti događaji ostavili traga na tvoj život i ličnost?

    Naime, tad kao šesnaestogodišnjak preživio sam golgotu Srebrenice. Na tom putu spasa ubijen je moj babo, moja dvojica amidža i amidžić kao i mnogobrojna uža i šira rodbina, moje komšije i sugrađani. Babo je bio direktor osnovne škole i pripadnik Armije BiH, u činu nadkapetana.

    Preživio sam dva zarobljavanja i samo Allahovom voljom preživio to sve. Ti događaji su zauvijek obilježili moj život, bio sam svjedok genocida i ubijanja Bošnjaka krajem dvadesetog vijeka u srcu Evrope i svijeta.

    Od sretnog i bezbrižnog djetinjstva, roditelja, kuće, stana, auta, školovanja, slobode, ostao sam sam s sestrom i već 18 godina živimo sami. Gubitkom roditelja, nestao je i dio mene, sve se promijenilo. Agresija i rat su sve uništili. Protjerani smo sa svojih vjekovnih ognjišta, i nažalost svjedoci smo svih dešavanja. Međutim, vjera, volja, nada i upornost pomogli su da sestra i ja postanemo obrazovani ljudi s fakultetskim diplomama.

    Završio si fakultet, širiš poruke mira i nade! U čemu si našao snagu da nastaviš dalje s životom?

    Završio sam Fakultet za kriminalistiku,kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu gdje sam upisao i postdiplomski studij. Trenutno radim na pisanju magistarskog rada. Vidio sam sve razmjere genocida, na hiljade nevino ubijenih samo što su druge vjere i pripadnici drugog naroda. Širim poruke mira i nade, da više nikad ne bude rata i genocida na ovim prostorima kaoi nigdje u svijetu. Ratovi nikom dobra nisu donijeli.

    Snagu sam pronašao u vjeri, znam sve se dešava Allahovom voljom, mi smo samo prolaznici na ovom dunjaluku. U julu 1995. više puta samo su me sekunde dijelile od smrti, preživio sam i od tad se u mnogome moj život promjenio.

    Postao sam još veći vjernik, na život gledam dosta drugačije, ma koliko puta da padnemo trebamo ustati i nastaviti dalje, uz Allahovu pomoć. Vjerujem i nadam se u bolje sutra! Svaki novi dan života za mene je dar od Allaha!

    Koliko ti je vjera pomogla da prevaziđeš teške momente u životu?

    Vjera je za mene sve! Ona je moj pokretač kroz život, razlog za osmijeh i sretne trenutke. Ne bih mogao zamisliti život bez vjere. U periodu nakon Srebrenice čak sam i sanjao kako klanjam, uzimam abdest i negdje sam ispred džamije, meni nepoznato mjesto u snu, i tako budim se. Žao mi bude što taj san nije duže trajao. U svijetu u kojem živimo smatram da kroz prakticiranje vjere možemo posati samo bolji ljudi, uz međusobno uvažavanje i poštivanje drugih i drugačijih.

    Mnogi se danas žale na svašta nešto, a tebe kad vidim ne silazi ti osmijeh s lica. U čemu je tajna sreće?

    I lijep osmijeh je sadaka, moj Hafize! Zadovoljstvo mi je da smo se upoznali, i nekako odmah razumjeli, stekli utisak da se znamo godinama. Prošli smo u životu teške trenutke, mislim da nas je sve to ojačalo samo na određeni način.

    U mojoj knjizi sam napisao priču ‘Smijem se jer sam osjetio tugu’, kažu tužni se ljudi smiju najljepše. Uvijek dam neki svoj maksimum u svemu, a Allah određuje šta će biti. Na ulicama je sve manje nasmijanih ljudi, nekad se čuje dječiji osmijeh koji razbije tu tišinu..

    Tajna moje sreće leži u tome da sam uvijek zadovoljan onim što imam, što mi je Allah podario zdravlje, jer zdravlje je naše najveće bogatstvo. A sa osmijehom je sve lakše, zar ne?

    Šta za tebe znači ramazan?

    Ramazan je najodabraniji mjesec, mjesec posta i pojačanih ibadeta a također obaveza muslimana da poste. To je prilika da duhovno ojačamo, to je i mjesec milosti oprosta i oslobađanja. Za mene je to mjesec kad se jos više presipitujem, nastojim biti još bolji čovjek i pomagati drugima. To je mjesec radosti, okupljanja najbližih, iftara i ustajanja na sehur.

    Šta ti prvo padne na um kad spomenemo ramazan?

    Sjetim se prvo halve koja se pravi uoči ramazana i njenog mirisa, koji se širi svuda. Zatim radosti kad dođe iftar, kao i uspomena na ramazan kako je to bilo dok je porodica bila na okupu.

    Možeš li sa nama podijeliti neku uspomenu koja te veže za ramazan?

    Dolaskom mjeseca ramazana našeg dragog gosta u naše domove pored radosti u meni često probudi i uspomene na sretno djetinjstvo i odrastanje u porodici koja je bila na okupu. Osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti u iščekivanju iftara s porodicom. Majka se uvijek trudila da nam svima ugodi i spremi ono što najviše volimo da jedemo, pravila je i dobre kolače. Nažalost sve su to samo uspomene kojih kad se sjetim obuzme me nakratko neka tuga, jer sve bih dao za takav osjećaj i iftar s porodicom…

    Kako ti i sestra provodite ramazanske dane?

    Sestra i ja smo jako vezani! Već dugo godina sami živimo i prošli smo mnogo toga zajedno, razna iskušenja, jednom drugom smo najveća podrška. Ramazan provodimo u postu i pojačanim ibadetima, ustajemo zajedno na sehur i zajedno čekamo iftar! Sestra zna dobro kuhati, nekad joj i ja pomažem.

    Radujemo se svakom novom danu, kao i to da pozovemo svoje najbliže na iftar ,i naravno budemo i njihovi gosti na iftarima. Adet je da iftar počinjemo s hurmama i čašom vode, tu je nezaobilazna i topa, i naravno kafa.

    Omiljeno jelo za iftar i sehur?

    Ramazanske lepine, topa, supa i piletina s prilozima! Volim također naša stara bosanska jela!

    Imaš li neku dovu koju posebno učiš u ramazanu?

    U ramazanskim danima posebno učim dovu, Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje’.

    Koji su tvoji budući planovi, možda je i nova knjiga u planu?

    Planovi u budućem periodu su da nađem posao na koji tako dugo čekam iako sam šehidska porodica, da magistriram i promovišem knjigu! Postoji ideja o pisanju i druge knjige, Allah najbolje zna!

    Tvoja ramazanska poruka za čitaoce portala Akos.ba?

    Redovno pratim portal Akos.ba, čast i zadovoljstvo mi je što sam imao priliku da kažem nešto o sebi! Ono što bih poručio čitaocima portala je da svakim danom budu sve bolji ljudi, da čuvaju i paze svoje roditelje jer su oni najveće bogastvo ovog svijeta i najiskreniji prijatelji! Budite od onih koji dobra djela čine.

     

     

    PROČITAJTE I OVO: Emir Bektić, svjedok genocida: Na putu spasa su me nekoliko puta sekunde dijelile od smrti

     

     

    (Akos.ba)

  • 10 koristi posta – 10 razloga za post

    Piše: Mithad R. Ćeman

     

     

    Post mjeseca ramazana je potvrđena obaveza koje su muslimani naših krajeva sve svjesniji i sa kojom su sve više upoznatiji i tu obavezu je sve manje potrebno dokazivati, što je samo po sebi pokazatelj da je znanje rašireno i da je, hvala Allahu, znanje dostupno.

    Ono što nas interesira i što ovim tekstom želimo spomenuti jesu koristi posta i koliki trag ovaj ibadet ostavlja kako na dušu tako i na tijelo.

    Razmišljejući i istražujući o ovoj temi spoznali smo neke koristi od kojih su sljedeće:

    1. Bogobojaznostis

    Puno je tragova koje post ostavlja na postače a prije svega se u islamskoj literaturi spominje izgradnja i postizanje strpljivosti (sabr), upoznavanje sa stanjem siromaha što nas podstiče na solidarnost…, ali sve te stvari vraćaju čovjeka na njegovu osnovu a ta osnova je bogobojaznost. Post razvija bogobojaznost u duši postača a ako se ova osnova usadi u pojedinca onda će se iz nje razviti svi ovi ogranci i tragovi o kojima želimo govoriti. Samim tim što je naređen i samim tim što predstavlja jedan od pet stubova naše vjere znači da pospješuje pokornost Allahu i učvršćuje naše korake na Njegovom putu.

    Uzvišeni Allah kaže: “O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas da bi ste se Allaha bojali.” (El-Bekare, 183.)

    Ovo je cilj i razlog posta, da se odgojimo na pokornost našem Stvoritelju i da se klonimo Njegovih zabrana. Onaj ko to ne ostvari taj od svog posta samo ima glad i žeđ. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko ne ostavi ružan govor i rad po njemu, pa Allahu nije potrebno da ostavi hranu i piće.” (Bilježi El-Buhari)

    Zbog činjenice da je suština posta bogobojaznost, tj. ostavljanje grijeha, istaknuti islamski a ujedno i evropski učenjak Ibn Hazm, rahimehullah, smatrao je da post ne kvari samo konzumiranje hrane i pića već da ga može pokvariti činjenje bilo kojeg grijeha tokom dana posta.

    2. Svijest o Allahovom nadzoru

    Značajan plod i korist posta jeste to što postač razvija osjećaj da ga Allah posmatra. Upravo ta svijest i razvijeni osjećaj Allahovog nadzora spriječava nas da konzumiramo postom zabranjene stvari u trenucima kada nema ljudskog nadzora.

    3. Izvor nagrade

    Postač svojim sustezanjem od hrane i pića očekuje nagradu od Stvoritelja Koji mu je za to djelo propisao a na taj način ostvaruje jedan od najvećih ciljeva islama a to je svijest o Allahovoj nagradi i kazni. Post posebno potencira aspekt Allahovog nagrađivanja jer smo podučeni da post pripada Allahu i da On posebno za njega nagrađuje.

    4. Suzbijanje šejtana

    Postom se umanjuje šejtansko prisustvo u samom čovjeku jer šejtan kola čovjekom kao što krv kola našim venama, a to kretanje mu se postom umanjuje.

    5. Priprema za oskudicu

    Post može biti trening i priprema za vremena oskudice i životnih probleme. To je nama, koji živimo na Balkanu, jako bitno jer nas je život naučio da je to konstantna periodika u životu jedne generacije.

    6. Samokontrola

    Post nas podsjeća da smo mi ljudi jedna od rijetkih stvorenja koji znaju za pojam samokontrole. Bez ikakvih dunjalučkih posljedica i bez ikakvih zakonskih kazni, a pored hrane i pića koje nas okružuju i koje bi u svakom momentu mogli konzumirati, ipak pokazujemo visok nivo samokontole. Taj postupak nas podsjeća na razliku između ljudi i životinja. Sustezanje od hrane, pića i drugih stvari koje kvare post jedan je vid treninga koji nam može pomoći u razvoju naše ličnosti.

    7. Pobjeda duhovnosti nad materijalizmom

    Postom zanemarujemo materijalno i dajemo prednost duhovnom jer ostavljamo jelo, piće i druge zabrane za postača a time postižemo osjećaj zadovoljstva u našim prsima. Danas, kada je materijalna vrijednost jedini način preko koga ljudi pokušavaju postići sreću, postom se otvaraju nove životne vrijednosti na koje je čovjek skoro zaboravio. Upravo je duhovnost najbolji način liječenja vodećih modernih bolesti među kojima je i depresija.

    8. Strpljenje

    Post nas uči strpljenju koja je jedan od temelja svake čvrste i velike ličnosti. Strpljenje se u islamu dijeli na tri vrste: strpljivost na pokornosti, strpljivost na ostavljanju grijeha i strpljivost na životnim problemima i izazovima. Samo strpljivi mogu ostvariti svoje životne ambicije i želje a post je nabolji način da oživimo i usadimo ovu osobinu.

    9. Poistovjećivanje sa siromasima

    Post nas uči i podsjeća na stanje siromašnih slojeva u društvu i time nas približava njima. Tim približavanjem i solidarnošću postiže se društvena stabilnost i harmonija. Na taj način post prevazilazi individualne koristi već se njime postiže društveni napredak. Čovječanstvo proizvodi i do dvadeset posto više hrane nego što je ljudima na Zemlji dovoljno ali ipak i pored toga mnogi gladuju i umiru od gladi.

    10. Postom do zdravog života

    Postač svojim djelom, revidiranjem konzumiranja hrane i pića, postiže mnoge zdrastvene koristi o čemu sve češće preko moderne medicine saznajemo. Parametri i standardi prosječne težine pojedinca se iz godine u godinu sve više i više pomjeraju a sve zbog prekomjernog unosa hrane a sve slabijeg kretanja i fizičkih napora. Post mjeseca ramazana nam može biti prilika za reviziju i kontrolu unosa hrane na osnovu čega bi postigli velike zdrastvene koristi.

    Mi vjerujemo u korist svakog propisa i svake Allahove naredbe i prije nego što nauka to potvrdi, jer to je pokazatelj prave i iskrene vjere i to je način na koji iskazujemo povjerenje prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Takav slučaj nalazimo kada je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao noćno putovanje od Mekke do Kudsa a zatim od Mesdžidu-l-Aksa u Kudsu do Bejtu-l-ma’mura (nebeske Ka‘be) iznad sedam nebesa. Kada je vijest saopštena stanovnicima Mekke niko nije potvrdio istinitost toga sve dok Ebu Bekr nije čuo za to. Tada ga je interesiralo samo da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to sigurno rekao pa ako jeste da mu on vjeruje, jer mu vjeruje i ono što je čudnije od toga a to je da mu dolazi Objava od Gospodara svjetova. Zbog te svoje nepokolebljive i bezrezervne vjere prozvan je Es-Siddikom – Istinoljubivim.

    Mi postom postižemo mnoge koristi od kojih smo spomenuli bogobojaznost, samokontrolu, pročićavanje tijela, sužavanje puta šejtanu, solidarnost sa siromasima i mnoge druge koristi. Zato donesimo odluku (nijjet) da postimo ovaj mjesec ramazan, a i svaki sljedeći, imajući puno povjerenje prema Onome Koji nas je stvorio i čije propise možemo posmatrati kao terapije i tretmane za zdrav život.

     

     

    Ramazanski preporod, br. 2

  • Pogledajte kako Ramazan provode Bošnjaci u Norveškoj, zemlji gdje ljeti Sunce ne zalazi?

    S ponosom i zadovoljstvom treba reći da džemat Stavanger/Sandnes u Norveškoj , mjesec posta dočekuje kao najljepšeg i najiskrenijeg Musafira i da se tokom cijelog mjeseca osjeti duh Ramazana.

     

     

    Najvažnija stvar za istaći su zajednički iftari,tokom cijelog mjeseca ramazana, što je za svaku pohvalu!

    Narod se neumorno nakon svojih radnih obaveza, kako radnim danima tako i vikendom,odaziva i sprema hranu i ostalo i požuri u Mesdžid,kako bi se zajednički omrsili, iftarili i osevapili, jer „onaj ko nahrani postača ima nagradu kao da je i on postio“.

    Upornost, ustrajnost i želja Bošnjaka koji da bi prisustvovali zajedničkim Iftarima i klanjali teravih namaze prelaze i do 60 kilometara u jednom pravcu.

    Zamislite samo tu snagu imana i ljubav prema Svevišnjem Gospodaru.

    Maksuz Sellam
    Nijaz Kajdić

    Par slika iz džemata Stavanger/Sandnes u Norveškoj

    (Kozarac.eu)

  • TURSKA: Hasan Gezer ima 121 godinu, prkosi vremenu, klanja i posti

    Priča o nesvakidašnjem životu Turčina koji je rođen 1892. godine, a i danas bez poteškoča prakticira ramazanski post.

     

     

    Hasan Gezer (121) na čijoj ličnoj karti piše da je rođen 01.07.1892. godine živi u naselju Ulus u turskom gradu Siirtu, a svojom vitalnošću i željom za životom prkosi vremenu i biološkom satu.

    U razgovoru sa novinarom agencije Anadolija na kurdskom jeziku, vremešni, ali veoma vitalni, Gezer je kazao da ima desetero djece, po pet sinova i kćerki, te 213 unučadi i praunučadi i čukununučadi čiji broj ni sam ne zna.

    Gezer koji trenutno živi sa svojim najmlađim, a ipak sedamdesetogodišnjim, sinom Abdullahom, samostalno obavlja sve svoje obaveze i potrebe, a uprkos godinama i dalje bez poteškoča prakticira ramazanski post.

    Nesvakidašnji primjer dugovječnosti, Gezer je rođen u selu Eruh i cijeli život je živio kao stočar koji se selio u potrazi za boljom ispašom za svoja stada.

    “Bili smo na selu, a sada smo u gradu i rasprodali smo svu svoju stoku. Zatvoreni u tihim zidovima gradske gužve iščekujemo svršetak života. Teško mi je da se sjetim doživljaja iz prošlih vjekova, ali znam da sam odrastao u siromaštvu i teškom fizičkom radu. Život sam proveo hraneći stoku i preživljavajući u prirodi i njenim plodovima. Za moj dug život vjerovatno su zaslužni dobra pšenica, ječam, kukuruz i sir. Pio sam uvijek mnogo mlijeka. Današnji život mi se nimalo ne sviđa. Volio bih vratiti ono vrijeme”, rekao je Gezer.

    Čukundedo Gezer prati i današnja zbivanja u svijetu i nerviraju ga sukobi i ratovi. On tvrdi da su svi ljudi jednaki i da su osuđeni da žive zajedno i u slozi, a da današnja krvoprolića i ratovi nisu ništa drugo nego prokletstvo savremenih ljudi.

    Gezerov najmlađi sin Abdullah (70) je kazao da je sretan što živi u tako brojnoj porodici i da njegov stariji brat ima 20 djece, a da je čak i nemoguće prebrojati sve mlađe naraštaje koji su iz porodičnog stabla na čijem je vrhu njegov dugovječni babo.

    Dvanaestogodišnja unuka Dilsah je dedin prevodilac u kući, jer dedo ne govori savremeni turski jezik.

    “Ponosna sam na svog djeda. Život ga nije mazio, ali on i danas klanja namaz, posti i obavlja samostalno sve svoje potrebe”, kazala je Dilsah.

    Ovo je još jedan od rijetkih primjeraka dugovječnosti, ali prema nezvaničnim podacima Wikipedie, najstariji čovjek svijeta je bio Kinez Li Ching-Yuen (197) koji je živio u periodu 1736.-1933.godine, a drugi na toj listi je Turčin Zaro Aga (157) iz Bitlisa koji je živio u razdoblju 1777.-1934.

    S druge strane, najstariji čovjek prema Guinnesovoj knjizi rekorda je Jireomon Kimura (116) iz Japana, koji je preminuo u junu ove godine.

     

     

    (ntv.ba)

  • KAKO SE NEKAD DOČEKIVAO RAMAZAN

    Sarajevo je oduvijek bilo specifično po svemu – po običajima, načinu života, gostoprimstvu i trgovini. Upravo je ta njegova raznolikost bila posebna i u svetim danima, a najviše za vrijeme mjeseca ramazana. Sarajlije tada žive povčeno, odane vjeri, postu, mukabelama, iftarima, teravijama… U svetom mjesecu posebno ožive i džamije koje nisu bile toliko pune tokom godine.

     

    Bez teferiča

    – Teferiči su tada smanjeni, kao da ih više i nema. Mnoge radnje na čaršiji koje su opsluživale tadašnje građanstvo, prestajale bi raditi. Čak su i oni dućani koji su prodavali drugu robu, imali neki poseban ramazanski tempo. Svijet je u tadašnjem Sarajevu bio posebno vezan za sirotinju. Priča se da su se imućni ljudi utrkivali ko će tu sirotinju prije pozvati na iftar – govori Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

    Kako i ne bi kada se zna da je Muhammed, a. s., to preporučio i pojasnio da će onaj ko nahrani postača, imati nagradu kao da je i sam postio. Besplatni iftari su bivali u imaretima. U Gazi Husrev-begovom imaretu za potrebe stanovništva nastao je i somun, kojeg je jedan od njegovih ekmekčija napravio prema nalogu velikog bega i gazije. Baš se taj ekmekčija prezivao Samun pa je tako ova lepina i dobila ime, piše Avaz.

    Somun je postao jedno od najpopularnijih peciva u regiji, a prihvatile su ga sve Sarajlije, i bogate i siromašne. U posebno iftarsko doba postalo je nezamislivo da somun nije na sofri. Uvijek je bio jeftin i dostupan pa ga nije bilo teško nabaviti.

    – Nekada je u gradu bio veliki broj pekara – ekmekčija. Skoro svaka mahala je imala po jednu. Pečenje somuna, koji se u ramazanu ukrašavao i ćurokotom, davao je poseban miris našem gradu. Zapamćeno je da se miris somuna znao osjetiti i izvan grada – ističe Garibija.

    Učenje salavata

    Prema njegovim riječima, lijepo je kazati da su u Sarajevu čak i oni koji su imali krčme, iz poštovanja prema ramazanu i postačima, znali da ne toče alkohol u toku ovog mjeseca. To je ta prednost Sarajeva, poštivanje i uvažavanje drugog i drugačijeg. I obilježavanje iftara uz pomoć topova, a poslije kandilja, bila je povlastica Sarajeva.

    – Posebno je bivalo još nešto, što se izgubilo danas. Učenje salavata sa svih sarajevskih munara, i to prije ezana svake teravije. Obično su mujezini koji su se penjali na munare, hrabriju djecu i omladinu puštali na šerefe munare i na taj način ne samo učili ezane nego i odgajali omladinu. Taj lijepi običaj je nestao, ali su ostala sjećanja srednje generacije – pojašnjava Garibija.

    Besplatno spavanje u musafirskim kućama

    Ramazani su u Sarajevu bili toliko interesantni da su hanovi i karavan-saraji bili puni gostiju koji su dolazili da to vide i osjete. Posebno je mnogo bilo gostiju sa Zapada, koji su dolazili da upoznaju vjeru i njene adete. Tako je Sarajevo već tada bilo poznato, a kako i ne bi kada su svi oni koji dođu u naš grad, imali besplatna tri noćenja po musafirskim kućama.

     

     

    (Hayat/Foto: arhiva)

  • RAMAZANSKA VAKTIJA ZA 2018/1439.

    U nastavku pogledajte Vaktiju za mjesec Ramazan 2018/1439.

    Ramazanska vaktija važi samo za Sarajevo. Za vremenske razlike za gradove u Bosni i Hercegovini kliknite ovdje.

     

     

    (Hayat / ZASREBRENICU.ba)

  • Pogledajte kako djeca u Siriji prekidaju ramazanski post i započinju iftar usred ruševina

    Prizori prekidanja ramazanskog posta u opkoljenom i razrušenom sirijskom gradu Dumi obišli su društvene mreže posljednjih dana.

     

     

    Kako javlja Independent, deseci stanovnika ovog gradića, koji se s nalazi pod opsadom režimske vojske od 2013. i zračnim udarima od 2013., prekinuli su post iftarom, večernjim obrokom koji se tradicionalno jede nakon zalaska sunca za vrijeme muslimanskog svetog mjeseca ramazana.

    Za razliku od prošlih nekoliko godina, post je ove godine prekinut na otvorenom zahvaljujući uspostavi sigurnih zona u ratom poharanoj Siriji koju su dogovorile Rusija, Turska i Iran prošlog mjeseca. Duma je pod kontrolom antirežimskih pobunjenika, konkretno frakcije Džajš al-Islam.

    Zajednički obrok organizirala je tursko-sirijska humanitarna organizacija povezana s pobunjenicima, Abdeleh Foundation. Kao što se vidi na fotografijama i snimkama, u iftaru su sudjelovala i brojna djeca, vesela zbog trenutnog zatišja u krvavom sukobu.

    “Ne znam koliko bih emocionalno zbunjen bio da sam u cipelama ikoga tko je unutra…Život unatoč smrti danas u Dumi”, napisao je u ponedjeljak sirijski medicinski tehničar i aktivist na Twitteru.

     

    Post se dosad prekidao u džamijama, kućama i pećinama

    “Inače bi bili vrlo oprezni pri organiziranju ovakvih događaja zbog zračnih udara, ali iskoristili smo posljednji dogovor o deeskalaciji (sukoba)”, kazao je glasnogovornik Abdeleha za BBC. Abdeleh će organizirati ovakve obroke sve do ramazanskog bajrama, blagdana kojim se obilježava kraj ramazana, a koji ove godine pada na petak, odnosno subotu.

     

    Stanovnici Dume su dosad prekidali post u džamijama, privatnim kućama, pa čak i u podzemnim pećinama kako bi bili koliko-toliko sigurni od bombardiranja.

    Humanitarni konvoj s hranom, lijekovima i drugim potrepštinama ušao je u Dumu prošlog mjeseca, prvi put od oktobra 2016. godine – zaključuje Independent.

     

    Autor: Avaz.ba

  • (FOTO) Ramazan u Diviču kod Zvornika: 2.000 postača iftarilo pored rijeke Drine

    U zvorničkom naselju Divič sinoć je organizovan iftar na kojem je prisustvovalo 2.000 postača iz Zvornika, Podrinja i mnogih drugih krajeva naše zemlje.

     

     

     

    Iftar je organizovan na stadionu, pedesetak metara od rijeke Drine. Iftaru je prisustvovao i muftija tuzlanski Vahid ef. Fazlović, koji je u svom obraćanju prisutnim postačima istakao da se ponosi ljudima koji tu žive.

     

    “Dvije hiljade džematlija ovoga Medžlisa i njegovih džemata jeste svjedočanstvo snage i duha ljudi koji ovdje žive. Selamim džematlije ovoga džemata, selamim našu dragu omladinu. Hoću da naglasim da smo ponosni na mlade ljude na Drini. Ponosni smo na mladiće i djevojke koji su među najaktivnijima u cijeloj našoj domovini. Kiša pada, Allah dž.š nas počastio i iz neba, ali evo njegovi robovi koji žive ovdje na zemlji kazuju koliko su vrijedni u svom dinu i na ovom svom parčetu BiH, ovdje u Zvorniku i Diviču. Ponosni smo na vas ovdje. Dolazimo često, ali moramo i češće, jer vi to zaslužujete i to je naša obaveza” kazao je između ostalog Vahid ef. Fazlović.

     

Close
Close