Vlasenica

  • Vlaseničko selo Durići: Bez pomoći dijaspore živjelo bi se i teže (VIDEO)

    Desetak kilometara od Vlasenice nalazi se selo Durići.

    U ovom mjestu prije rata je živjelo oko 350 stanovnika. Danas je tu tek oko 15-tak porodica.

    Naša ekipa boravila je u Durićima i evo šta smo zabilježili.

    (rtvglasdrine.com)

  • Udruženje Bošnjaka Yverdon ispunilo želju porodici Vejzović iz sela Durići, kod Vlasenice

    U moru negativnih priča koji se šire brzinom svjetlosti po portalima širom Bosne i Hercegovine, one pozitivne često izgube svoje mjesto.Pa tako umjesto da budu najčitanije njihovo mjesto preuzmu one negativne.

    Udruženje Bošnjaka Yverdon ispunilo želju porodici Vejzović iz sela Durići,kod Vlasenice.Inače Udruženje Bošnjaka Yverdon djeluje dugi niz godina po našem Podrinju i pomažu naše povratnike.Hvala Allahu i dobrim ljudima iz dijaspore i Nail Vejzović je došao na red.Ovo udruženje je osnovano na inicijativu naši Podrinjaca koji su naseljeni privremeno u Švicarskoj s razlogom da potpomognu naše povratnike.

    Ovom prilikom vam prenosimo jednu pozitivnu priču.Radi se o porodici Vejzović koja živi u veoma teškim uslovima, bez ikakvog primanja, snalaze se sami kako znaju i umiju.Kako nam kaže naš domaćin Nail,svoj dinar zarađuje ponajviše u šumi, i drugim fizičkim poslovima, teško jeste, al se živjeti mora.Ima sina koji boluje od bronhitisa, a majka mu boluje od bubrežne bolesti, i ide na dijalizu već 9 godina.Udruženje Yverdon ponovo djeluje na prostorima Podrinja i ispunjava želju našem Nailu,uzimaju mu kravu.Ova donacija nam je od velike pomoći, i olakšat će nam život poručuje naš Nail.

    Selo Durići je udaljeno od Vlasenice nekih 10 kilometara.Molimo sve dobre ljude koji žele dobar hajr, da posjete porodicu Vejzović, i pomognu koliko mogu.Nail živi na spratu koji je neuslovan za normalan život, u donjem spratu mu živi babo i majka.Kako kaže Nail, niko mu do sada nije pomogao,prva pomoć mu je stigla od Udruženja Bošnjaka Yverdon i zahvaljuje se svima koji su doprinijeli ovom projektu.

    Uzvišeni Allah u Kur’anu poručuje: ”Ko učini jedno dobro djelo, bit će desetorostruko nagrađen, a ko učini jedno loše djelo, bit će prema zasluzi kažnjen i neće mu nepravda biti učinjena.” (El-En’am, 160.)
    Pogledajte kako je to izgledalo u našem videu..

    (MZ Konjević Polje)

  • Potresna povratnička priča iz Vlasenice: Asim je jedini povratnik u naselju Peševina (VIDEO)

    Asim Rizvanović je jedini povratnik u vlaseničkom naselju Peševina. On živi u veoma teškim uslovima, Proveo j eu logoru tokom agresije na BiH preko 14 mjeseci, prvo u Sušici pa poslije u Batkoviću.

    U nastavku ogledajte Aimovu potresnu priču.

    Za sve one koji žele pomoći Asimu mogu se javiti Udruženju Svjetlo – Nur na broj telefona +38762798102

    (SAFF.ba)

  • Svjedočenje Hakije Alijevića o strahotama i zločinu u Vlasenici 1992. godine

    “Ja sam Hakija Alijević, iz Vlasenice. Ovo što ću vam reći, sve je živa istina i, ako i jednu lagao, neka me stigne kazna Božija. Stidio bih se svojih bijelih na glavi dobijenih u logoru, za jednu noć, k’o u onom ratu Sušićev Tale, sramio bih se svoje porodice, cijelog roda svoga. A ko ne bi volio da nije tako bilo, hajd kaži? Imam sve dokaze. Pimenično, sve one koji su me, i sve druge, mučili i iznuđivali da govorimo laži, da pokažemo prijatelje koje su tražili. Evo, reći ću vam sve od početka kako je bilo. Ne ponovilo se!

    Bijaše oko ponoći, 2. jula 92. U selo Drum ušli su četnici, krvooki, bradati, pijani, razgoropađeni, i sve nas, i malo i veliko, na snu pohvatali, svezali nas žicom, špagom, tukli. One, koji su, ma i jednu rekli, naočigled svih nas, odmah su ubijeni. Nisu birali: starce, djecu, njih osmero, ukupno 27, ubili su i mrtve ostavili pred kućnim pragom. Ja sam, s ostalim, prošao tu prvu ‘prepreku’, ali sam dobio udaraca na stotine. Svezani, stigli smo do logora ‘Sušica’. Kažu da nas je tih dana u logoru bilo više od osam stotina. Ko zna, možda i više; jedni su ubijeni, druge dovodili.

    Dva dana poslije, vidim: odvode žene, starce i djecu. Čujem, u Cersku. Njih odvode, a na nama bijes iskaljuju. Psuju Aliju u poprijeko, isto tako i premijera Harisa, reisa, džamiju… Šta god im na um padne. Sjećam se: Je*em ti vagon ‘šenice i na svakom zrnu milion Allaha! Ne znaju šta će s nama, ni šta će sa sobom, a tuku gdje i čime stignu. Najgori je bio Jenki. Tako su ga njegovi zvali, a on je ustvari, Dragan Nikolić, sin Spasoja. On je, uz ostalih četrdeset mučitelja, bio strah i trepet. Evo, vidi, imam ja spisak njih, četrdeset (trojica Majstorovića, Savo, Rade i Pero, sinovi Rajka, Duško i Simo Stupar, sinovi Jakova, Elvis i Aco Đurić, sinovi Pere, Boro Čede Vidović, Četo Vrzina, prosvjetnik radnik, pa Zoran Voje Obrenović, Marko Relje Matić, Nikola Pajsije Petrović i njegov sin Pajsije, Radenko Nastić…).

    Ne znam šta bih ti govorio. Najviše bih volio da mi se sve to izbriše iz pamćenja. Ali, kako čovječe? Ni živ, ni mrtav. Prvo, za njega nisi čovjek, nisi biće, u njegovim rukama, sve tvoje njemu pripada… Dvaput mi je četnik stavljao cijev u usta. Traži da govorim, da pokažem prijatelje, poznanike, Muslimane… Gdje su, ko ima oružje? Vidim podalje, sin mi u stroju. I ja u stroju, mi smo neka druga grupa. Išaretom mu ‘govorim’ da ako vidi da će ga klati, nek’ skače s mosta. Krenuše. Obratim se jednom bradonji: ‘Gospodine srpski vojniče’, moraš tako, nema druge konja niz dlaku, ‘mogu l’ i ja? Ono mi je sin, u onoj grupi dolje?’ Mišljah razmjena, jer je na drugoj strani mosta bilo mnogo svijeta, svi vezani jedan za drugog. ‘Mooožeš, kako ne!’, drsko će četnik, pa će ovom do sebe: ‘I nek’ mu dlaka s glave ne usfali!’ Kasnije ću saznati šta mu to znači, skinite mu glavu. Idem ja prema mostu, vidim sin prošao kritičnu tačku, kad dođoh do tog mjesta gdje kolju, osjetih snažan udarac u potiljak, odjednom se načini nered, pužemo, gmižemo, samo da je doći do svojih…

    Osvijestio sam se u autobusu. Pogledam u svih ruke na glavi, pogled prema dolje. Malo zraknem, vidim prolazimo kroz Tišću, pa Šekoviće, Caparde, Zvornik, Janju, Bijeljinu… stadosmo u Batkovićima. Logor. Sve isto. I gore. Mene smjestiše u neki prostor gdje leže bolesni, izgubljeni, oni kojima predviđaju skori kraj. Tri mjeseca ležao sam nepokretan. Dolazilo mi je da se ubijem. Nemam čime muke prekratiti. I sin je tu. Jedina radost. Pogladim ga po ruci, i to je sve. Tako je bilo do 9. decembra 92. A kako sam izašao iz logora, ne smijem vam reći. Nekada kasnije. Stigao sam do Živinica, do porodice. Sin je ostao u logoru, sve do 21. jula 93. Onaj sin, najmlađi, radio je u Holandiji, kad je čuo za naše strahote i belaje, krenuo je i došao u domovinu. Eno ga, diverzant u našoj armiji. Čujem da je najbolji, oko Tuzle je. Samo tako, rođeni moj!

    Ovih dana navršava se 15 mjeseci otkako je Hakija Alijević u jednom njemačkom hajmu. U jednoj sobi, s jednim Hrvatom. Pomažu jedan drugom. Koliko i kako mogu.”

    IZVOR: List “Oslobođenje”, 11. novembar 1995. godine

  • BOŠNJACI STRAHUJU: Načelnik Vlasenice Mićo Kraljević na bilbordu sa Ratkom Mladićem

    U Vlasenici je postavljen bilbord “Jurišnika”, na kojem se nalaze fotografije aktuelnog opštinskog načelnika Miće Kraljevića i osuđenog za ratne zločine, ratnog komandanta Vojske Republike Srpske (RS) Ratka Mladića.

    Bilbord sa slikama Mladića i Kraljevića, člana Saveza nezavisnih sodijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika, je postavljen pored kuća gdje su u ljeto 1992. ubijani bošnjački civili.

    “Jurišnici” simboliziraju jurišni odred Vojske Republike Srpske koji je ovih dana obilježio 26. godišnjicu osnivanja u Vlasenici.

    Za Bošnjake koji žive u Vlasenici, postavljanje bilborda, kako kažu, predstavlja provokaciju. O tome za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori Senad Mehanović, koji je u tom gradu početkom 1992. preživio golgotu. Izgubio je više članova porodice i plakati, prema njegovim riječima, su vid zastrašivanja.

    “Vidio sam plakate u Vlasenici, da su to jurišnici, da su oni oslobodioci ovog naroda. Ti plakati mene plaše, jer sam ovdje prepatio zbog ovih zločinaca. Ubijena su mi trojica amidža, otac i strina”, kaže Senad.

    Među optuženima i načelnik

    Za lokalnog efendiju Nurdina Grahića ono što iritira Bošnjake Vlasenice su datumi kojima se veličaju događaji i pojedinci koji su, kako ističe, učestvovali u masovnom ubijanju na prostoru ove opštine.

    “A to su dan oslobađanja Vlasenice od Bošnjaka, zatim skorašnji događaj kojim je obilježeno veličanje zlodjela pod nazivom ‘Jurišnici’. To je bio jedan odred koji je ‘čistio’ Vlasenicu i bošnjačko stanovništvo ubijao i progonio, na svaki način zlostavljao u periodu 1992. godine”, kaže efendija Grahić.

    Bošnjaci koji su se nakon rata vratili u Vlasenicu navode da su vlasti u staroj jezgri ovog gradića u istočnoj Bosni porušili stare bosanske kuće i podigli zanatski centar, a da Bošnjacima nije data naknada za uništenu imovinu. Istovremeno, neki od njih, poput Mirze Saračevića, koji je bio načelnik za priredu u Opštini, su dobili otkaz.

    “Nedavno sam smijenjen sa te funkcije i mislim da mogu najbolje reći šta Bošnjake ovdje muči. To je diskriminacija i nezaposlenost. Svi zakoni, kad je u pitanju konstitutivnost naroda se ne poštuju. Nemamo Bošnjaka zaposlenih u institucijama, pa time imamo nezadovoljstvo kod istih. Kad su u pitanju radna mjesta u firmama, ni tu nemamo veći broj zaposlenih Bošnjaka. Vjerovatno se ta situacija preslikava sa ostalih opštinskih nivoa, tako da su i tu prava Bošnjaka ugrožena”, navodi Saračević.

    Niko od građana srpske nacionalnosti nije želio govoriti o bilbordima na kojima se nalazi Ratko Mladić, koji je prvostepenom presudom Haškog tribunala osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Proglašen je krivim i za progone Bošnjaka i Hrvata u većem broju opština, ali oslobođen optužbe za genocid u opštinama Foča, Kotor Varoš, Prijedor, Sanski Most i Vlasenica. Na presudu su se žalili i haški tužioci i odbrana, a konačna presuda se očekuje naredne godine.

    Inače, Tužilaštvo BiH podiglo je dosad najobimniju optužnicu pravosuđa BiH za ratne zločine u Vlasenici. Među optuženima je i aktuelni načelnik Vlasenice Miroslav Kraljević zvani Mićo, član SNSD-a i bivši poslanik u Skupštini Republike Srpske.

    Bio je ratni komandant interventnog voda Vojske RS-a. U optužnici se navodi da je, u vrijeme širokog i sistematskog napada na civilno bošnjačko stanovništvo na području Vlasenice i okoline, optuženi Kraljević kao komandir Specijalnog voda u Stanici javne bezbjednosti Vlasenica, počinio progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi.

    Optužnica obuhvata ubistva i prisilne nestanke najmanje 22 osobe, nezakonita zatočenja, mučenja i zlostavljanja više desetina osoba u više objekata za zatočenje na području Vlasenice, pljačkanje i uništavanje imovine bošnjačkog stanovništva te druge zločine koji su do proljeća 1993. godine doveli do progona gotovo cjelokupnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti s navedenog područja, od čega se mali broj stanovnika vratio u mjesta prijeratnog boravka.

    U optužnici se navodi da su optuženi, lično i direktno, zajedno s drugim pripadnicima vojske i policije, naoružani i uz prijetnju sile, progonili i pronalazili civile bošnjačke nacionalnosti, koje su iz njihovih domova ili drugih lokacija odvodili u objekte za zatočenje na nekoliko lokacija, uključujući i logor Sušica.

    (Radio Slobodna Evropa)

  • Podignuta optužnica protiv Garića za zločine u Vlasenici i nakon pada Srebrenice

    Podignuta je optužnica za zločin protiv čovječnosti na području Vlasenice 1992. i 1995. godine, prenosi Anadolu Agency (AA).

    “Optuženi Rade Garić, u deset tačaka optužnice, tereti se za ratne zločine počinjene nad civilnim stanovništvom bošnjačke nacionalnosti na području Vlasenice 1992. godine, kao i zločin na civilima bošnjačke nacionalnosti zarobljenim nakon pada Srebrenice u ljeto 1995. godine”, saopćeno je iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

    Tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, podigao je optužnicu protiv Radeta Garića, rođenog 1963. godine u Vlasenici.

    Optuženi se tereti da je za vrijeme širokog i sistematičnog napada vojske, policije i paravojnih formacija na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti na području Vlasenice i okoline, postupao protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

    Optuženi se tereti da je, u svojstvu pripadnika rezervnog sastava SJB Vlasenica, a kasnije i svojstvu komandira Izviđačko-diverzantnog voda odreda Drinjača, lično i direktno sudjelovao u mučenjima, progonima, nezakonitom zatočenju, ubistvima, silovanju i seksualnom zlostavljanju i teškim zlostavljanjima više desetina zarobljenih civila bošnjačke nacionalnosti među kojima je bilo i maloljetnih žrtava, tokom 1992. godine.

    Također, optuženi se tereti i za učešće u ubistvu 23 osobe bošnjačke nacionalnosti nakon pada Zaštićene zone Srebrenica, u ljeto 1995. godine.

    Optuženi se tereti za kazneno djelo-Zločin protiv čovječnosti iz članka 172. KZ BiH, a optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH.

    Podsjećamo, Garića je SIPA uhapsila 20. decembra prošle godine. Tada su na području Vlasenice i Han Pijeska locirane i uhapšene tri osobe:

    -Kosorić Mile, (1953.) nekadašnji komandant Vlaseničke brigade Drinskog korpusa VRS,
    -Garić Rade, (1974.) nekadašnji komandir Interventnog voda Vlaseničke brigade VRS,
    -Tešić Momčilo, (1963.) nekadašnji vojni policajac Vlaseničke brigade VRS.

    POVEZANO: RATNI ZLOČIN: Uhapšen i sin Garića, ometao SIPA-u prilikom hapšenja, širio mržnju na Facebooku

    (Fokus.ba)

  • Dragan Nikolić: Srpski sam vojnik, sramim se zločina koje sam činio, neke žene bile su godina moje majke

    Bosanski Srbin Dragan Nikolić zvani Jenki priznao je pred Haškim sudom krivicu za ratne zločine počinjene 1992 godine u logoru Sušica kod Vlasenice.

     

     

    Nikolić je bio upravitelj zatočeničkog logora Sušica u istočnoj Bosni i Hercegovini, od početka lipnja 1992. do njegovog zatvaranja krajem rujna 1992. godine. Kroz logor je za to vrijeme prošlo oko oko 8000 ljudi.

    U vrijeme dok je bio komandant logora Dragan Nikolić je sudjelovao u stvaranju i održavanju atmosfere terora i sustavnog mučenja za muslimanske i druge nesrpske zatočenike.

    Osobno je ubio devet ljudi, zatočenike je u nekim slučajevima pretukao na smrt, a druge je mučio tijekom njihovog zatočenja. Pod njegovim vodstvom, žene svih starosnih doba silovane su i na drugi način seksualno ponižavane. Njegovo izjašnjavanje o krivici odražava njegovo prihvaćanje odgovornosti za te zločine.

    Optužnica protiv Nikolića, podignuta 1994. godine, prva je koju je Haag podigao za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Nikolić je uhićen u travnju 2000. godine u okolini Smedereva, a prilikom prvog pojavljivanja u sudnici izjavio je da se ne osjeća krivim ni po jednoj točki optužnice.

    Kasnije je priznao krivicu, složio se s navodima optužnice po kojoj su u travnju 1992. godine pripadnici JNA, odnosno Novosadskog korpusa, paravojne jedinice i lokalni Srbi zauzeli Vlasenicu, a po zauzimanju grada muškarci su premlaćivani i ubijani, a žene silovane. Muslimani morali potpisati izjavu da odlaze dobrovoljno i da se odriču svoje imovine.

    Nikolić je, u dogovoru sa Tužiteljstvom priznao krivicu za progon nesrpskog stanovništva na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi, za mučenje, silovanje i ubojstvo.

    Tužiteljstvo je predložilo da za navedene zločine Nikolić bude osuđen na 15 godina zatvora, a Haaški sud ga je, u prvostupanjskoj presudi, osudio na 23 godine zatvora, a u žalbenom postupku sud mu je smanjio kaznu na 20 godina zatvora.

    Kaznu je izdržavao u zatvoru u Italiji, a na prijevremenu slobodu, po odluci suca Merona, pušten je 20. kolovoza 2013., nakon izdržane dvije trećine kazne.

    U Meronovoj odluci stoji da je u izvještaju talijanskog zatvora navedeno da se Nikolić tokom izdržavanja kazne ‘ponašao prikladno’. “S obzirom da je Nikolić priznao krivicu za zločine, smatram da to pokazuje stepen rehabilitacije”, navodi Meron i dodaje da je surađivao s Haškim tužiteljstvom.

     

     

    Gordan Matković/Foto:icty

    (Maxportal.hr)

  • SIPA uhapsila Slađana Pajića, osumnjičenog za ratne zločine na području Vlasenice

    Po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, rano jutros policijski službenici SIPA-e na području opštine Vlasenica, postupajući po uputstvima tužioca, lišili su slobode Slađana Pajića, rođenog 1970. godine u Loznici, Srbija, državljanin BiH, zbog ratnog zločina.

     

     

    Pajić je pod istragom Tužilaštva BiH i osumnjičen je da je u periodu od mjeseca maja do kaja mjeseca decembra 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine, u svojstvu vojnika VP 7344 Vlasenica, na području opštine Vlasenica, postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme rata.

    On se sumnjiči za sudjelovanje u višestrukim silovanjima i seksualnim zlostavljanjima jedne žene bošnjačke nacionalnosti, kao i još jedne maloljetne žrtve, te nečovječnom postupanju, nanošenju snažne fizičke i psihičke patnje i mučenju, zatočenih civila, muškaraca bošnjačke nacionalnosti u prostorijama SUP-a Vlasenica.

    Slađan Pajić je osumnjičen da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZ-a SFRJ.

    Nakon lišenja slobode, osumnjičeni će biti predat postupajućem tužiocu koji će ispitati osumnjičenog i nakon toga donijeti odluku o podnošenju prijedloga za određivanje mjere pritvora ili mjera zabrane u skladu sa zakonom.

    (Index.ba)

  • Priča o kalvariji sestara Smajić iz Vlasenice

    Pet sestara Smajić kroz šumu su pet dana nosile mrtvu majku bježeći iz Vlasenice u Srebrenicu u ljeto 1992. godine.

     

     

    Piše: Midhat Dedić

     

    Priča o pet sestara Smajić iz Vlasenice razvukla se kroz četvrt stoljeća i živi i danas kao što sunce svakoga jutra mahne čovječanstvu svojim zlatnim zastavama.

    A počela je prije 24 godine kada je novinar u jednom njemačkom gradu slušao ispovijest Gračanlije Osmana Osmića koji je došao da obiđe porodicu u izbjeglištvu i vrati se u Gračanicu „pod granate“. Tada je nastala novinarska priča „Kako Ševala kaže“ objavljena u tadašnjoj izbjegličkoj bh štampi. Odatle moramo krenuti da stignemo do današnjih dana.

    Pet dana i noći nosile mrtvu majku
    Osmić je tada paleći jednu i gaseći drugu cigaretu isklesao jednu od najpotresnijih ratnih sudbina. I danas kada o njoj razmišljamo kužni miris tragedije bošnjačkog naroda uz Drinu kaplje po nama kao večernja rosa po utrinama.

    Osmića je u oktobru 1993. dok je rat tutnjao u svoju kuću u gračaničkom naselju Hajdarovac pozvao Ismet Čabrić i rekao mu:

    „Sad će mi u kuću doći pet djevojčica iz Vlasenice. Ništa ti neću više reći. Slušaj, gledaj i pamti“.

    Osman Osmić je dijamantom u mozgu i srcu urezao sjećanje na 16-godišnju Ševalu Smajić, i njene sestre Suadu, Merimu, Nerminu i najmlađu, 8 -godišnju Ramizu.

    Ušle su, jedna za drugom,nazvale „selam“, prva Ševala,a onda ostale. Kad je Ševala sjela na pod, sjele su i ostale četiri uz nju. Odbiše da sjednu na kauč, tako ih babo i majka vaspitali. Ali gledajusamo u Ševalu. Ismet je onda zamolio Ševaluda ispriča kako su iz Vlasenice u zbjegu pred četničkim nožem danima kroz šume stigle do Srebrenice, a onda do slobodne teritorije. Ševala je klimnula glavom, pogledala na časna četiri sestre iispričalaneštošto mi ni dan-danas ne da mira. Ovako je govorila Ševala, prenio je Osmić priču novinaru.

    „Živjele smo u Vlasenici sa majkom Nafom i babom Hasanom. Radnička porodica, babo radio, majka domaćica, mi išle u školu. Dođe rat, po Vlasenici priča da iz Srbije dolaze neke bradonje. Babo nam jedne noći kaže da dolaze četnici i da moramo bježati prema Srebrenici. Tako smo u zbjegu krenuli kroz šume sa ostalim narodom. Putevi su bili zatvoreni. Majka je bila bolesna odranije, imala je 48 godina. Drugog dana zbjega nestalo nam je hrane. Čitav dan smo prestajali u šumi, a noću opet krenuli dalje. Trećeg dana majka je bila slaba i nije se mogla kretati. Nosila sam je uz pomoć oca i sestara. Majka je prebacila jednu ruku preko mog ramena, a sestre su je pridržavale. Nismo plakale. Bio nam je cilj da dođemo do slobodne teritorije. Četvrti dan bez hrane majci je bilo još lošije. Nosili smo je. Petog dana u sabah, majka je bila hladna, umrla je u noći. Plakale smo zajedno sa ocem. Cijelu noć smo stajale uz drvo, nismo imale sna. Odlučila sam sa ocem da majku nosimo dalje. Nisam htjela da je ostavimo u šumi, nikada ne bismo našli to mjesto, nikada ne bismo znali gdje počiva. Nosili smo mrtvu majku pet dana i noći… Jedanaestog dana neko u zbjegu je rekao da je ispred nas posljednja četnička linija i da ćemo se prebacivati noću po grupama… Nas je zapalo trinaesti dan. Tijelo majke se jako čulo, ali nikada nisam pomislila da je ostavim. Sestre su plakale, tješila sam ih. Pratila sam zvijezde. Tako smo sa mrtvom majkom na našim plećima išle kroz šumu a kad je svanjivalo kroz rijetko drveće ugledale smo konture sela sa džamijom. Krenule smo, pa šta bude. Odjednom su nepoznati ljudi vikali ko smo, obuzeo nas je strah. Spustila sam tijelo majke i rekla da bježimo iz Vlasenice. Jedan mladi vojnik rekao je „to su naše““, ispričala je pred uplakanim Osmanom Osmićem 16-godišnja Ševala svoj put pakla sa sestrama do slobode.

    Istoga dana popodne bila je dženaza njihovoj majci Nafi. Ševala je potom ispričala kako su nakon dolaska u Srebrenicu otac ostao da se bori a one su kamionima prebačene do Tuzle u Sportski centar „Mejdan“, a onda u Gračanicu u selo Džakule u napuštenu školu. Odatle su nakon 40 dana premještene u Gračanicu u naselje Hajdarevac kod povjerenika Ismeta Čabrića. Dobile su jednu kuću i komad zemlje za obrađivanje. Ševala je sestrama postala i majka i otac.

    Preplakao priču
    Osman Osmić je, kaže, preplakao priču 16-godišnje Ševale Smajić, a kad je Advija, Ismetova supruga, pozvala sestre da ručaju, sve su u tren pogledale u najstariju Ševalu. Vidjelo se poštovanje, ono neizgovoreno „ kako Ševala kaže“. Ševala je stidljivo i tiho ali sa puno samopouzdanja rekla „hvala, nećemo da vam budemo na smetnji, imamo nešto hrane, pa ćemo jesti kod kuće“. Ali na uporno navaljivanje Čabrićevih Ševala je teškom mukom pristala, okrenula se prema sestrama i rekla „ješćemo“. I tada su mlađe sestre čekale da Ševala prva uzme kašiku, a Ševala je čekala na domaćine. Potom su, nakon ručka, uz „allahimanet“ otišle.

    „Eto, Osmane , sve si vidio i čuo“, rekao je te 1993. Ismet Čabrić svom komšiji. Osman je sutradan kod jednog prijatelja našao posao za Ševalu, a nakon 15 dana Ševalin poslodavac sreo je u gradu Osmana Osmića i ovako mu, dok je ovaj opet plakao, rekao:

    „Osmane, hvala ti što si mi poslao Ševalu, nikad ti ovo neću zaboraviti. U životu nisam sreo tako vrijednu djevojku. Tako sam sretan i ponosan. Vjeruj mi, ona jedina dobija duplo sledovanje, a i to je malo;ona radi za dvoje“.

    Osman Osmić je nakon tri mjeseca u martu 1994. godine obišao Ševalu i četiri sestre. Bio je zaprepašten i opet su mu krenule suze – kuća i okućnica izgledale su kao da je sređuje pet žena i pet muškaraca. Bašča je bila „pod konac“ zasijan luk, krompir i ostalo povrće. Kuća čista i okrečena u bijelo. Posađeno cvijeće, voćke. Bila je to slika kuće pune nafake i bereketa u kojoj stanuju pravi domaćini. Ševala Smajić i sestre.

    Život ide dalje
    Dvadeset četiri godine kasnije novinar pokušava premostiti vrijeme od priče Osmana Osmića i „podvući crtu“. Tražim gračaničke Čabriće. Tražim Ševalu i njene sestre. Da sklopim atlas životnih sudbina pet djevojčica koje je bezumlje rata ostavilo bez nenadoknadive ljubavi majke i oca. Preko informacija dobivam samo dva mobilna broja, Adnanov i Almirov. Okrenem prvi i pitam da li poznaje Ismeta Čabrića.

    „Moj otac“, glasi odgovor.

    Gračanički krojači Ismet Čabrić i njegova Advija obradovani telefonskim pozivom. Nekako svečano, kažu kako su Ševala i sestre, hvala Bogu, dobro i zdravo. A prošlo je, hej, frtalj stoljeća.

    „Cijeli rat su bile sa nama, to su djevojčice jako fine i vaspitane. Sve su se poudale u Gračanici i okolini i imaju djecu. Ramiza ima dvoje, Nermina troje, Suada jedno, Merima dvoje, Ševala nema djece. Tri su završile srednju školu, dvije fakultete. U to vrijeme išli smo im na roditeljske sastanke, to su bila moja djeca i dan-dani, tako ih zovemo. U kontaktu smo, posjete me za Osmi mart, ma, za svaki praznik“, priča Advija. Sjeća se kako je na Filozofski fakultet u Tuzli upisivala najmlađu Ramizu. Položila prijemni, ali je nije primilo, a za vanredni studij trebaju pare.

    „Sjetim se da sam dekanu Filozofskog, njegovoj ženi i djeci prije toga šila neke stvari i nazovem. Sutradan zove dekan i kaže, Ramiza je primljena“, kaže Advija. U pamćenju su joj i užasne slike tih malih, uplašenih čednih stvorenja koja su izbjegla četničke noževe i metke i u užasnom stanju stigla do njih. Po šumama su od divlje gladi brale rese od lijeski i kuhale. Hvatale lanč pakete „ sa neba“, tom prilikom su dvije sestre i povrijeđene.

    „Došle su u užasnom stanju, pregladnjele. Upozoreni smo da im postepeno dajemo da jedu“, sjeća se Advija.

    Sudbina oca Hasana ostala nepoznata
    Ismet dodaje kako Ševala i sestre nikada nisu saznale za oca Hasana. Odnijela ga srebrenička golgota. Ismet me snabdijeva telefonskim brojevima sestara Smajić, danas one nose druga prezimena. Zovem prvo najmlađu Ramizu Osmanović, diplomiranu psihologinju, majku 6-godišnjeg sina bez posla. Podsjećamo je na zbijeg iz Vlasenice, majku , oca, preživljavanje.

    „Sve mi je to u magli. Imala sam samo 8 godina. Sjećam se samo straha koji i danas oživi u meni“, kaže Ramiza.

    Potom zovemo Ševalu Čajić, rođenu Smajić. Tih i taman glas. Kao iz podzemlja. Težak kao komadi olova. Pomalo nalik na trenutak prije krika. Možda smo joj vratili užase zbjega.

    „Sjećam se svega, ali ne bih o tome, vjerujte. To me vraća u prošlost, boli to. Majka je imala svega 48 godina. Oca Hasana nismo našli sve ove godine. Samo dio nogu u sekundarnoj masovnoj grobnici Kamenica 1. Ali, ne mogu pričati, shvatite me“.

    Kasnije sam još jednom okrenuo Ramizin broj, a ona se u međuvremenu čula sa sestrom Ševalom.

    „Ševala vam je rekla sve, nama je teško o tom pričati“, poručila je.

    I ostaće tako dok žive.

    Kako Ševala kaže.

    Izvor: Al Jazeera

  • Kako je Edis postao Nebojša: Ili u logor ili promijeniti ime

    Da bi ostao u Vlasenici 1992. godine, tada četrnaestogodišnjak, Edis je, priča za Radio Slobodna Evropa, postao Nebojša i uzeo majčino prezime.

     

     

    Nebojša Bogosavljević tragao je za ocem Sadikom Džindom punih 26 godina koji je 1992. godine odveden i ubijen u Vlasenici, opštini u istočnoj Bosni iz koje je 1992. godine protjerano, prema podacima Haškog tribunala, 98 posto bošnjačkog stanovništva. Kroz logor Sušica na području te opštine prošlo je oko 8.000 Bošnjaka, muškaraca i žena koji su mučeni, ubijani, silovani… Oni malobrojni, nesrpske nacionalnosti, koji su ostali u Vlasenici prolazili su kroz razne torture i bili izloženi svakakvim pritiscima.

    Nebojša kaže da se baš kao danas sjeća 29. juna 1992. godine, kada je njihovom ulicom u Vlasenici patrolirao crveni “golf 2” u kojemu su odvozili Bošnjake u nepoznatom pravcu. Istim tim golfom odveden je i njegov otac, a brat samo pukom srećom izbjegao smrt.

    “Bilo ih je, ja mislim, trojica. Brat je bio u prizemlju. Jedan vojnik, odnosno policajac, je stajao ispred vrata s automatskom puškom i kundakom na preklop. Pitao je da li živi tu moj otac Sadik. Izašao je. Drugi vojnik je otišao iza kuće i dozivao. Odazvao se moj stariji brat. Odatle su ih poveli obojicu. Međutim, ovaj vojnik koji je bio iza kuće rekao je mom bratu da izađe iz auta jer za njega nema mjesta. Okrenuli su auto i otišli. Od tada više nikada nismo znali šta je s mojim ocem. Do sada nisam ni znao gdje je ta grobnica Potpećina gdje je moj otac pronađen. Samo mi je jedan dan brat skrenuo pažnju dok smo prolazili, da se okrenem i vidim. Vidio sam tamo mašine kako otkopavaju. Čuo sam da su te grobnice na spratove što se evo i dokazalo”, priča Nebojša.

    Sve do tada, odnosno do svoje 14 godine, Nebojša se zvao Edis Džindo, a njegov brat Siniša zvao se Adis.

    “Ubrzo poslije toga, kada nam je otac odveden, radila se neka anketa u Vlasenici s pitanjem želimo li u logor Sušica ili da ostanemo u svom gradu. Ako želimo ostati u gradu, bilo bi dobro da se promijeni ime i prezime. Pošto nam je mama srpske nacionalnosti, odnosno pravoslavne vjere, mi smo prihvatili njeno prezime i promijenili smo imena”, kaže.

    Nebojša svaki dan susreće neke od onih koji su mu odveli oca Sadika.

    “Znam ko mi je tog dana bio pred kućom. Ne bih da otkrivam njegov identitet, njegovo ime i prezime. Jer ja od toga nemam ništa, ako razumijete šta hoću da vam kažem. Vjerovatno on pretpostavlja da ja nešto znam. Ja s tim čovjekom živim u komšiluku. On živi svoj život. Ja živim svoj život”, dodaje Nebojša.

    Život u ovom gradiću, iz kojeg nikada nije otišao, još uvijek podsjeća na zločine koji su, prema podacima Udruženja stradalih i nestalih opštine Vlasenica, počinjeni nad 2.300 Bošnjaka.

    “Moje viđenje kompletne situacije u Vlasenici? Iz godine u godinu postaje sve napetije. To je moje mišljenje. Mada Bošnjaci povratnici, a ima ih dosta, žive normalno. Ali napeto je. Valjda je to sve još od prije ostalo, onda taj poslijeratni sindrom. Neobjašnjivo je to”, kaže Nebojša Bogosavljević koji ima dvije kćerke, ali nikada nije imao snage ispričati im do kraja što se dogodilo s njihovim djedom.

    “Naravno da one znaju, ali nisam im baš pričao u detalje kako je i šta bilo. Znaju one da je on nestao, znaju i koje je nacionalnosti bio. Nisam nikada direktno s njima pričao, jer su one male. Možda bi se to moglo pogrešno odraziti na njih u društvu u kojem se nalaze trenutno. Mada ja svoju djecu vaspitavam da se ne trebaju odvajati niti od jednih niti od drugih. Moja djeca se druže i s muslimanima i Srbima i idu s njima u školu. Druže se s komšijskom djecom, jer ima kod nas povratnika u komšiluku. Ja, koliko vidim, oni međusobno nemaju nikakve predrasude. Ljudi su ljudi, nije važno koje je ko vjere i nacije. I ne mogu ja da mrzim cijelu naciju zbog par usijanih glava”, naglašava Nebojša.

    Za zločine nad vlaseničkim Bošnjacima u logoru Sušica do sada su odgovarali i osuđeni komandant tog logora Dragan Nikolić zvani “jenki”, koji je priznao zločine, Predrag Bastah “car” i Goran Višković zvani ‘vjetar’. Mnogi drugi su na slobodi, pa čak i oni koji su bili mučitelji u logoru Sušica. Žive i rade u Vlasenici, a neki suna važnim pozicijama u Opštini.

     

     

    (Fokus.ba)

Close
Close