genocid

15. Aprila, upravo na dan obilježavanja Dana Armije RBiH, na Facebook-u je otvorena grupa pod nazivom “Ulica Žrtava genocida u Srebrenici u Lukavcu”.

Cilj je da kada ista dostigne 8.372 članova, što je broj koji simbolizira broj srebreničkih žrtava, uputi inicijativa prema Općini Lukavac i Općinskom vijeću Lukavac da se jedna od značajnih ulica u užoj gradskoj jezgri nazove „Žrtava genocida u Srebrenici”.

Samir Gabeljić,dijete Srebrenice, pokretač je ove inicijative, a želja mu je da Lukavac dobije jednu ovakvu ulicu do 11. jula, na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici.

Više o ovoj temi saznajte u video prilogu Edine Husović:

(RTV Lukavac)

Komisija Vlade Republike Srpske za utvrđivanje stradanja civila svih nacionalnosti na području srebreničke regije – čiji će rezultati biti objavljeni ove godine – u 12 mjeseci rada imala je četiri sastanka i nekoliko videokonferencija, a došlo je i do izmjene jednog od članova, saznaje Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Prije godinu dana, na inicijativu Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS), vlada ovog bh. entiteta formirala je dvije komisije koje bi trebale preispitati već utvrđene i pronaći nove činjenice o stradanju civila u proteklom ratu.

Prva komisija se bavi isključivo stradanjem Srba u Sarajevu, a druga stradanjem žrtava svih nacionalnosti na području Srebrenice. Formiranju je prethodila odluka NSRS-a kojom se odbacuje Izvještaj Vlade iz 2004. godine o dešavanjima u Srebrenici, u kojem se “nedvosmisleno pokazuje da su u području Srebrenice u julu 1995. godine učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava”, kao i da je “RS iskazala odlučnost da se suoči s istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba”.

Međutim, i godinu dana nakon formiranja, iako su komisije održale sastanke u martu, julu i novembru prošle i martu ove godine te imale nekoliko videokonferencija, rezultati rada su strogo čuvana tajna.

Predsjedavajući komisije za Sarajevo Raphael Israeli objašnjava da je svrha rada bez javnosti sprečavanje uticaja.

“Cilj je ne dopustiti vanjsko miješanje u neovisni rad i suzdržati se od odašiljanja bilo kakvih signala ili djelomičnih nalaza koji bi mogli odražavati nepotpunu, dakle iskrivljenu, sliku istine koju tražimo”, rekao je on medijima u Republici Srpskoj.

Komisija za Srebrenicu, kako je saopćeno prilikom njenog imenovanja iz Ministarstva pravde RS-a, imala je devet članova. Jedan od njih bio je doktor sociologije i demografije Yi Zeng iz Kine, ali se on ne nalazi na spisku članova koji je BIRN-u BiH dostavio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih osoba. Umjesto njega, naknadno se na spisku našao Steven Meyer, bivši šef američke obavještajne agencije CIA-e za Balkan.

Iz Republičkog centra nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH o razlozima za izmjenu, a ni Yi Zeng nije odgovorio na ovo pitanje.

Kritike zbog ranijih stavova članova

Institucije, pravnici i udruženja žrtava u Federaciji BiH, kao i predstavnici međunarodne zajednice, osudili su formiranje komisija i naglasili da postoje pravosnažne presude međunarodnih i domaćih sudova o zločinima u Sarajevu i Srebrenici.

Genocid u Srebrenici utvrđen je pred tri institucije – Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u postupku između BiH i Srbije, kao i na suđenjima pred Haškim tribunalom i Sudom BiH. Tribunal i sudovi u regionu su do sada za zločine počinjene u Srebrenici osudili ukupno 47 osoba – na više od 700 godina i četiri doživotne kazne zatvora.

Milorad Kojić, direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih, odbacuje kritike tvrdeći da “u sistemu tranzicijske pravde postoje mehanizmi vansudskog utvrđivanja činjenica”.

“Presude ne mogu biti jedine činjenice, posebno imajući u vidu i vremenski rok koji je protekao od tih događaja”, rekao je on.

Po osnivanju obiju komisija, iz Ministarstva pravde RS-a su izjavili da ih čine “stručnjaci, znalci i neupitni humanisti”, ali zamjenica izvršnog direktora Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu (ICTJ) Anna Myriam Roccatello za BIRN BiH objašnjava da su komisije za utvrđivanje istine širom svijeta stalna tijela koja se obično formiraju donošenjem zakona. Druge vrste komisija, poput onih u Republici Srpskoj, kaže ona, i dalje su važne.

Izbor članova komisija je jedan od najvažnijih koraka u njihovom radu pa posebno značenje imaju ranije izrečeni stavovi članova Komisije koji su javno negirali genocid u Srebrenici u kojem je ubijeno preko 7.000 Bošnjaka.

“Ako govorimo o komisijama za istinu, izbor članova je jedan od najtežih i najvažnijih elemenata. Morate naći pojedince koji imaju legitimitet kod javnosti. Praktično je nemoguće naći članove koji nemaju političke stranke ili koji se nikada nisu izjasnili o zločinu, ali imenovanje ljudi poznatih po poziciji koja je tako jasno na negirajućoj strani ne služi svrsi pomirenja, ako je svrha bila pomirenje”, kaže Roccatello.

Analiza javnih istupa članova komisija potvrđuje zabrinutost zamjenice izvršnog direktora ICTJ-a. Predsjedavajući Komisije za Sarajevo prof. dr. Raphael Israeli živio je u Izraelu, gdje je radio u vojsci, obavještajnoj službi, a zatim je postao profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu te gostujući profesor na univerzitetima širom svijeta.

Njegov opus posvećen je palestinskom pitanju, islamskom radikalizmu i islamu u Kini i Aziji. Još prije jedne decenije plasirao je tezu, u Sydney Morning Heraldu, da “muslimanski imigranti manipuliraju vrijednostima zapadnih zemalja pa se povećava rizik od nasilja kako broj muslimana u nekoj zemlji raste”. U 2018. godini objavio je knjigu Arapska manjina u Izraelu: Otvoreni i skriveni procesi, u kojoj je iznosio kontroverzne stavove o Palestincima.

Israeli je u svojim ranijim radovima insistirao na potrebi institucionalnog prihvatanja da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, a u jednom intervjuu za portal Udruženja potomaka logora Jadovno-Jasenovac-Pag rekao je da je jedini dokazani genocid holokaust.

“Patnja miliona, poput holokausta, ne smije se izjednačiti sa zločinima koji se nazivaju genocidom i koji su počinjeni tokom rata u bivšoj Jugoslaviji”, rekao je tada Israeli.

U intervjuu za Glas Srpske Israeli je rekao da su evropske zemlje i Sjedinjene Američke Države (SAD) priznanjem BiH i Kosova “prekinule stoljetni kršćanski kontinuitet u srednjoj Evropi”.

“Nasreću po sve, u BiH postoji Republika Srpska, koja je protuteža Sarajevu”, rekao je on.

“Srebrenica nije holokaust”

Još jedan Izraelac predvodi Komisiju za Srebrenicu – profesor Gideon Greif, koji je doktorirao na Univerzitetu u Beču specijalizirajući historiju holokausta. Istraživač je Instituta za dokumentiranje i istraživanje holokausta “Shem Olam” u Tel Avivu.

I on insistira na 700.000 žrtava ustaškog logora, a srbijanskim medijima izjavio je da je “Jasenovac bio monstruoznije i demonskije mjesto nego Auschwitz i drugi nacistički logori, jer je imao i logore za djecu”.

Greif je prihvatio da radi i na najavljenom projektu člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika za izgradnju spomen-kompleksa na Gradini, koji bi trebao biti pandan Jasenovcu.

Grupi eksperata za masovne zločine, holokaust i genocid pripadali bi i profesor Walter Manoschek sa Univerziteta u Beču i profesor Laurence Armand French sa Univerziteta New Hampshire. Manoschek je bio posvećen istraživanju strategije preživljavanja Jevreja u Austriji i Srbiji, dok je French ekspert za zločine nad američkim Indijancima.

French je 2016. godine boravio u Banjaluci na Fulbrightovom programu “Izgradnja modela restorativne društvene pravde u BiH”. Nakon toga je objavio istraživanje u istoimenoj studiji čiji je izdavač Predrag Ćeranić, član Senata RS-a, koji je u predgovoru rekao da knjiga “daje drugačiji pogled na ratove na prostoru bivše Jugoslavije u odnosu na dominantan diskurs u zapadnoj javnosti”.

“Tragičan konflikt često je jednostrano sagledavan iz perspektive u kojoj se jedna strana u sukobu, u ovom slučaju Srbi, vide kao isključivi krivci za rat”, navodi Ćeranić.

Osim istraživača koji su javnim radovima iznosili stavove o Srebrenici, nekoliko članova Komisija su osobe policijsko-vojnog profila – koji su svjedočili u Haagu i negirali zločine.

Najeklatantniji primjer pristrasnih ranijih izjava ima bivši pripadnik saniteta jedinica FRABAT-a tokom ratova u Hrvatskoj i BiH Patrick Barriot, koji je svjedočio u korist odbrana Slobodana Miloševića i Milana Martića. U pet knjiga koje je napisao o Balkanu, Barriot je rekao da se “ono što se dogodilo u Srebrenici ne može nazvati genocidom”, kao i da je “odbrana Republike Srpske put za buduće ujedinjenje sa Srbijom”.

Viktor Bezručenko bio je član osoblja misije UN-a u području Žepe u vrijeme pada enklave 1995. godine, a zatim svjedok odbrane na suđenju Zdravku Tolimiru, kada je rekao da su snage Armije BiH u enklavi bile “brojne i legitimna meta”.

Nigerijski ekspert za terorizam Adenrele Shinaba je policijski oficir koji je proveo nekoliko godina u borbi snaga Nigerije protiv radikalne grupe “Boko Haram”. Shinaba je bio gost Fakulteta za bezbjednosne nauke u Banjaluci, gdje je studentima predavao o iskustvima u borbi protiv terorizma. Osim toga, recenzirao je monografiju “Naša ispovijest – Žene žrtve rata iz Republike Srpske 1992–1995”.

Yukie Osa, profesorica sa Univerziteta Rikkyo u Tokiju, napisala je 2007. godine doktorsku disertaciju na temu “Srebrenica – Analiza genocida”, a u intervjuu Večernjim novostima rekla je kako smatra “da u Srebrenici jula 1995. srpska vojska nije počinila genocid”. U ranijim izjavama, Yukie Osa je kritizirala i Haški tribunal kazavši da “to što je u njemu za 25 godina rada okrivljeno ubjedljivo najviše Srba dovodi u sumnju njegovu objektivnost”.

U komisijama su i dva forenzičara – Australijanac Roger Byard, koji nije u javnosti govorio o ratu u BiH, ali je 2017. godine na Univerzitetu u Beogradu držao predavanja o patologiji, te Marija Đurić, rukovoditeljica Laboratorija za antropologiju Instituta za anatomiju Medicinskog fakulteta u Beogradu. Đurić je, prema njenom životopisu, učestvovala u patološko-forenzičkoj analizi tijela nađenih u nekoliko masovnih grobnica u Srbiji i na Kosovu, ali i žrtava iz grobnice na srbijanskoj strani jezera Perućac, gdje se radilo o tijelima žrtava iz Podrinja.

Još jedan član komisija s Univerziteta u Beogradu je profesor Darko Tanasković, koji je objavio radove u kojima se bavio radikalnim islamom u BiH i njegovoj opasnosti za svijet.

Italijanski novinar Giuseppe Zaccaria je izvještavao o ratu u BiH i objavio knjigu Ratni zločinci, zbog koje ga je Haško tužilaštvo pozvalo za svjedoka u nekim istragama. Zaccaria je o tome za beogradski Globe Magazine govorio: “Osam sati me je ispitivalo šestoro tužilaca i, na svako moje pominjanje Muslimana ili Hrvata, govorili su da ih to ne zanima, već samo priča o Srbima. Tada sam postao borac za srpsku stvar!”

Vlasnik advokatske tvrtke iz Berlina Markus Goldbach predstavljat će pravnu podršku komisijama tako da se može očekivati i pravna ekspertiza dosadašnjih presuda.

Pitanje jednostranog genocida

Posljednji član komisija je bivši čef CIA-e za Balkan Steven Meyer, koji je zamijenio profesora sociologije i demografije Yi Zenga.

U posljednjih nekoliko godina Meyer u medijima regiona izlaže kako “BiH nije uspjela država” te da se zato Dodik “kreće linijom između proglašenja nezavisnosti i saradnje”. On predviđa da će, “u određenom trenutku, Republika Srpska morati da odluči šta želi”. “Slutim da će se to desiti negdje tokom Dodikovog mandata!”

Meyer također smatra da se Ured visokog predstavnika (OHR) u BiH treba ignorisati.

“Ako ne budu ukinuti, rukovodstvo BiH treba naprosto da ih ignoriše”, ocjenjuje Meyer, koji je čest sagovornik za ruski državni medij Sputnjik.

Analiza javnih istupa članova komisija koja se vezuje za rat u BiH – poput teze Greifa da se “u BiH nije radilo o jednostranom genocidu” – ukazuje na mogućnost da se komisije u izvještajima neće toliko bazirati na negiranju razmjere srpskih zločina, zbog količine dokaza i presuda, nego će nastojati i bošnjačke i hrvatske zločine prikazati jednakim, čime se uspostavlja ravnoteža krivice.

“Kao da žele stvoriti kontranarativ sudskim činjenicama i presudama protiv određenih srpskih predstavnika. I Srbi su, naravno, bili viktimizirani, ali je mnogo kredibilnije ako se do toga zaključka dođe u iskrenom i legitimnom naporu da se dođe do istine, u kome bi učestvovale sve žrtve i bio im pružen isti prostor”, tvrdi Anna Myriam Roccatello.

U Republičkom centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih osoba su za BIRN BiH kazali da samo pružaju podršku komisijama i nemaju uticaja na konačne izvještaje.

“Kakvi god budu zaključci, trebali bi ih svi prihvatiti u cilju pomirenja”, rekao je direktor Kojić.

Iz Republičkog centra nisu mogli reći kada će biti završeni izvještaji, kao i da li će oba biti donesena istovremeno ili odvojeno, ali su naveli da, po planu Komisije, posao moraju završiti do kraja jula ove godine – oko obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici.

Memorijalni centar Srebrenica prije nekoliko dana objavio je saopćenje u kojem se navodi kako “ove komisije nemaju nikakav naučni kapacitet ni kredibilitet da nepristrasno istražuju pitanja zločina genocida u Srebrenici i drugih zločina u ratu u BiH, uključujući zločine počinjene za vrijeme opsade Sarajeva”.

“Pozivamo institucije entiteta Republika Srpska da se vrate na pozicije u okviru kojih su prihvatili izvještaj ‘Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine’, što smo smatrali jedinstvenim primjerom pomaka u minimalističkom, ali ipak, institucionalnom suočavanju s prošlošću, umjesto da se bave sramnom politizacijom i negiranjem genocida u Srebrenici kroz revizije vlastitih izvještaja i sudski utvrđenih činjenica”, navedeno je iz Memorijalnog centra Srebrenica.

(Detektor.ba)

Majke Srebrenice prvi put u 24 godine, zbog pandemije koronavirusa, nisu izašle na mirne proteste na Trg žrtava Srebrenice u Tuzli, koje inače organiziraju svakog 11. u mjesecu.

Umjesto njih, simboličnom akcijom, tuzlanski volonter i aktivist Nihad Suljić podsjetio je javnost na genocid koji se u Srebrenici desio u julu 1995. godine.

– Danas, 11. aprila po prvi put u 24 godine, žene, majke i sestre okupljene u Udruženje “Žene Srebrenice” spriječene su izaći na ulice kako bi protestirale protiv nepravde koja im je nanesena. Zbog toga sam odlučio da ja na simboličan način to učinim umjesto njih. Ovo nije javni skup, izašao sam s jastučnicama na kojima su izvezena imena njihovih najmilijih – izjavio je Suljić.

On je na nadležne uime majki Srebrenice apelirao da učine sve da se pronađu njihovi najmiliji, da se dostojanstveno sahrane, a da počinioci budu kažnjeni.

Izvor: Fena

11. jula se navršava 25 godina od genocida u Srebrenici kada su ubijene 8.372 osobe, a prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, za oko 1.000 nestalih žrtava genocida u Srebrenici se još uvijek traga.

Majke iz Srebrenice već pune 24 godine, svakog 11-tog u mjesecu izlaze na ulice Tuzli i u mirnoj šetnji nose svoje tugu sjećanja na nestale članove svojih porodica. Sa godinama je sve manje majki, odlaze, nestaju, ali bol je sve veća, svaka obljetnica sve tužnija.

Zbog epidemiološke situacije 11. aprila 2020. majke Srebrenice neće izaći na ulicu, ali svi mi zajedno možemo pokazati da nećemo odustati sve dok sve nestale žrtve genocida u Srebrenici ne budu pronađene. Pozivamo vas da podržite majke Srebrenice i da se fotografišete sa ispisanim imenom jedne od žrtava za kojom se još uvijek traga. Fotografije trebaju biti horizontalne, a ime treba biti napisano velikim štampanim slovima, čitko. Molimo vas da svoje fotografije objavite putem svojih društvenih medija (Facebook, Instagram, itd.), te da fotografiju pošaljete na email nihaddahin90@gmail.com najkasnije do 9. aprila. Od pristiglih fotografija će biti pripremljen video koji će biti prikazan 11. aprila 2020. Spisak ubijenih možete pronaći na ovom linku.

Pomozite majkama, pomozite sebi, budimo ljudi, pošaljimo poruku da i u teška vremena pandemije majke Srebrenice nisu zaboravljene. Iako one neće moći izaći na ulice, ostaće kućama noseći se sa svojom boli, pokažimo da smo tu da im pomognemo sa ovim preteškim teretom.

Naš cilj je mirna Bosna i Hercegovina, država svih nas ravnopravnih i jednakih, država u kojoj su osuđeni svi ratni zločini i zločinci. Srebrenica se ne smije zaboraviti, zato pružimo ruke, pošaljimo poruku, pomozimo majkama Srebrenice, pokažimo im da, iako ovoga 11. aprila neće izaći na ulice, one nisu zaboravljene, da smo svi sa njima ujedinjeni u njihovom, našem, bolu i da ćemo istrajati u naporima da sve nestale žrtve budu pronađene.

(mreza-mira.net)

Kako se bliži 25. godišnjica srebreničkog genocida, postoji urgentna potreba da se na nekažnjavanje negiranja genocida i glorificiranja ratnih zločinaca u Republici Srpskoj odgovori donošenjem zakona – smatra prof.dr. David Pettigrew.

Kako se bliži 25. godišnjica srebreničkog genocida, postoji urgentna potreba da se na nekažnjavanje negiranja genocida i glorificiranja ratnih zločinaca u Republici Srpskoj odgovori donošenjem zakona – smatra prof.dr. David Pettigrew.

– Bonske ovlasti i zakon protiv negiranja genocida i glorificiranja ratnih zločinaca – planirana je tema redovne sesije Kruga 99, koja nije održana zbog vanredne situacije, stoga je Pettigrew poslao izjavu za medije u kojoj pored ostalog navodi da međunarodna zajednica ne bi trebala više podržavati nekažnjavanje u Republici Srpskoj.

– Iznimno je važno da visoki predstavnik odgovori na nekažnjavanje u Republici Srpskoj koristeći svoje bonske ovlasti u cilju donošenja zakona protiv negiranja genocida i glorificiranja presuđenih ratnih zločinaca – ističe Pettigrew.

On smatra da se imperativan konceptualni okvir za ovakav zakonodavni propis može naći u Okvirnoj odluci Vijeća Evropske unije od 28. novembra 2008. godine o “suzbijanju … načina izražavanja rasizma i ksenofobije krivičnopravnim sredstvima. Okvirnom odlukom EU se državama članicama nalaže da osiguraju da se “javno opraštanje, poricanje ili grubo umanjenje zločina genocida kažnjava”.

– Danas zvaničnici Republike Srpske negiraju genocid, provode politiku veličanja ratnih zločinaca i sve to nekažnjeno – navodi Pettigrew i podsjeća na neustavne pokušaje Republike Srpske da prisvoji državno zemljište.

Po njegovim riječima, Švicarska i Belgija su, među ostalima, donijele zakone protiv negiranja genocida, a tim zakonima je zajednička ideja da poricanje genocida suštinski predstavlja čin mržnje i diskriminacije.

Ističe također da su žrtve genocida u Srebrenici, njih 8.372, koje su nepravedno ubijene kao i hiljade stanovnika koji su nasilno premješteni, lišeni ljudskog prava na glasanje i učestvovanje u izborima na lokalnom nivou.

– Zato pravda zahtijeva izmjenu izbornog zakona, kojim bi se omogućilo bivšim stanovnicima Srebrenice i njihovim potomcima da glasaju na lokalnim izborima 2020. godine, bez obzira gdje trenutno borave. Na taj način, možemo pokazati poštovanje i sjećanje na žrtve i djelovati u pravcu prestanka nekažnjavanja u Republici Srpskoj. Time bi se također doprinijelo sjećanju, restorativnoj pravdi i izlječenju – zaključio je Pettigrew, saopćeno je iz Kruga 99.

Izvor: Fena

Oko sedamdeset studenata Univerziteta Jugoistočne Norveške prethodna dva mjeseca su radili istraživanja na temu genocida u Srebrenici.

Poslije provedenih istraživanja studenti su pripremili više od 100 umjetničkih radova o genocidu u Srebrenici koje su kasnije izložili.

Inicijator projekta je Enver Đuliman, bosanskohercegovački aktivista iz Mostara, ali i stručnjak u polju ljudskih prava, zaposlen u Helsinškom komitetu Norveške, koji je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) ispričao kako su norveški studenti na ovaj način imali priliku da nauče mnogo toga o srebreničkom genocidu.

‘Prije 20 godina sam na Univerzitetu Jugoistočne Norveške pokrenuo studij iz ljudskih prava, međukulturnog razumijevanja i izgradnje mira.

Na ovom studiju povremeno predajem, a jedna od važnih tema je i odnos prema prošlosti i suočavanje s ratnim zločinima što uključuje i genocid u Srebrenici.

Ratovi, zločini pa i genocid počinju u riječima, u školama, na univerzitetima, u bibliotekama, u pozorištu i u umjetnosti. Ali na istim ovim mjestima počinje i naša katarza, izgradnja novih relacija, pomirenje i mir’, kazao je Đuliman.

Istakao je kako se mora shvatiti da genocid u Srebrenici ne pripada samo Bošnjacima i Srbima, nego i susjedima, Holanđanima, Francuzima, Amerikancima, Rusima. ‘To je dio negativnog naslijeđa čovječanstva – naslijeđa koje se ne može izbrisati, genocid koji stoji pred nama i traži da bude objašnjen i da na njega ne gledamo samo kao nešto što će nam pokazati kakva je bila prošlost nego nam, na osnovu našeg odnosa prema njemu pokazuje kakva je naša sadašnjost i kakva će biti naša budućnost.

Umjetnost nalazi i preisputuje naše unutrašnje ‘ja’ i možda je najbolji način da nešto razumijemo i to onda i izrazimo. Zato sam pokrenuo ovaj projekat’, kazao je Đuliman.

Napomenu je da su studenti u Norveškoj, ustvari, sami iskazali interes da istražuju na temu genocida nakon što im je prethodno održao predavanje o dešavanjima u Srebrenici. ‘Sami su počeli da istražuju genocid kako bi dobili neophodni uvid. Tokom rada su dobili stekli snažne utiske, i rat, zločini i genocid su bili mnogo veći nego što su oni mislili. ‘Za mene su događaji u Srebrenici sasvim nova informacija, zbog čega sam morao mnogo da istražujem. U početku smo radili u grupama kako bismo razmjenjivali nove informacije i diskutovali šta se i kako dogodilo’, ispričao je jedan od studenata. Ovaj način rada je omogućio da studenti ne sjede sami sa novim informacijama jer je za mnoge ovaj zadatak bio težak i neki su tokom razgovora i zaplakali.

Prorektor Kristian Borger je rekao da je izuzetno važno prenositi informacije o Srebrenici na buduće generacije’, rekao je Đuliman.

Istakao je da ljudi u Norveškoj ne znaju mnogo o dešavanjima u Srebrenici i genocidu koji se tamo dogodio. ‘Obični ljudi znaju o ratovima na Zapadnom Balkanu, pogotovo oni stariji, dok o samom genocidu znaju manje, posebno što je i ovdje ta riječ genocid teška za izgovoriti pa se kaže tragedija, ubistvo, masakr ili slično.

Mladi nemaju informacije osim ako ne studiraju društvene i političke nauke, a i tada je to vrlo ograničeno’, dodao je. Na kraju je istakao da je u pogledu izgradnje kulture sjećanja o genocidu u Srebrenici vrlo važno na koji način i zašto se ljudi prisjećaju tih strašnih dešavanja.

‘Naše sjećanje bi trebalo da bude razumijevajuće, a ne opravdavajuće. Dakle da nam pomogne da razumijemo prije svega kako se to moglo desiti, koji su to politički, istorijski, moralni, etički, socijalni i kulturološki uslovi koji su morali da postoje da bi ljudi smatrali da je neophodno i dozvoljeno izvršiti genocid, kako bismo znali prepoznati ovakve situacije u budućnosti i boriti se protiv njih.

Kad kažem da ne treba da bude opravdavajuće, onda prije svega mislim na to da ne opravdava neke buduće zločine niti da opravdava stagnaciju jednog naroda nego da mu pomogne da ide dalje. Naravno, nauka, pravilno obrazovanje, umjetnost, mediji su mjesta gdje ovakva kultura sjećanja treba da se gradi.

Na kraju želim da kažem da je, u Evropi kakva je danas, u kojoj Peter Handke dobija Nobelovu nagradu za književnost, a u Mađarskoj se iz biblioteka izbacuju knjige Nobelovaca koji su pisali o Holokaustu izuzetno važno učiti o Srebrenici. Takvo učenje, ili njegov izostanak, bi moglo u velikoj mjeri biti presudno za budućnost Evrope’, kazao je Đuliman.

Osim sinova, Zehti, Kadiri i Fatimi ubijeni su muževi Ćamil, Ismet i Meho, dok je Zehrin muž Smajil umro nakon rata

Četiri sestre djevojačkog prezimena Begić iz planinskog sela Miholjevine kod Srebreniceu srebreničkom genocidu izgubile su 13 sinova i više od 30 bližih srodnika. Kadira Hrustanović i Zehra Smajlović, udate u rodne Miholjevine, Zehta Suljić u Ljeskovik, a Fatima Mujić u Fojhare kod Srebrenice, ostale su i bez muževa.

Nekompletna tijela

Zehra, Zehta i Fatima danas nisu među živima. Umrle su od tuge i boli za svojim sinovima, čija su nekompletna tijela ukopana u Memorijalni centar Potočari.

Zehta je u srebreničkom genocidu izgubila pet sinova – Amila, Halida, Nazifa, Avdiju i Dahmu. Zehri su ubijeni sinovi Sado, Sevdet i Asim, a Fatimi Mehan i Fajko, dok je Kadira Hrustanović (82), jedina živa sestra, izgubila sinove Rifeta, Hajrudina i Hazima. Njima je ubijen i brat Orhan Bektić iz Miholjevina.

Kadirin muž Ismet, Zehtin Ćamil i Fatimin Meho ubijeni su u srebreničkom genocidu, dok je Zehrin Smajil umro nakon rata. Fatima je umrla u Americi, gdje je i ukopana.

Nana Kadira sa kćerkom Begunom Hrustanović, inače majkom srebreničkog imama Ahmeda Hrustanovića, živi u Devetaku kod Lukavca, a zimu provodi kod Ahmeda u Srebrenici.

Teško se razboljela

– Onu tugu i plač kad ih ugledala nišane i na njima imena svojih sinova, nikome ne bih poželio da čuje, a kamoli da na svojoj koži osjeti. Godinu nakon toga, moja nana se teško razboljela, ali taj susret često kroz suze spominje. U posljednje vrijeme pričinjava joj se da su njeni sinovi u kući i stalno ih zove – kazuje Hrustanović.

Tek 2014. smogla snage da dođe

Kada je Kadira u Memorijalnom centru ukopala svoja tri sina i muža, tek je u julu 2014. godine smogla snage da obiđe nišane svojih najmilijih. U Potočare ju je odveo njen unuk Ahmed, koji se i danas nerado sjeća te posjete.

(Avaz.ba)

Prijedlog o ukopu 82 N. N. žrtve na prvoj sjednici OO iznio je direktor Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović

Neidentificirane 82 žrtve genocida najvjerovatnije neće biti ukopane 11. jula u Memorijalnom centru Potočari, zaključak je predsjednika trinaest pododbora Organizacionog odbora (OO) za obilježavanje 25. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice, zaštićene zone UN-a u julu 1995. godine.

Prijedlog o ukopu 82 N. N. žrtve na prvoj sjednici OO iznio je direktor Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović, s obrazloženjem da N. N. osobe nemaju preživjelih srodnika kako bi se uradila DNK analiza.

Predsjednici trinaest pododbora zaključili su da se o Mašovićevom prijedlogu još jednom raspravlja na narednoj sjednici OO, zakazanoj za 12. mart.

Predstavnici pododbora upozoravaju Mašovića i članove OO da se do konačne odluke suzdrže o davanju izjava o broju žrtava za dženazi i ukop 11. jula.

Hamdija Fejzić, predsjednik OO, kaže da sigurno OO i udruženja majki Srebrenice na narednoj sjednici neće dozvoliti ukop 82 N. N. žrtve 11. jula.

– U Memorijalnom centru Potočari, projektom je predviđen prostor za ukop N. N. žrtava, ali onda kada se završi ukop svih identificiranih žrtava. Institut za nestale osobe i Podrinjski identifikacijski projekt (PIP) iz Tuzle trebali bi ubrzati identifikaciju oko 1.000 posmrtnih ostataka u PIP-u, a ne nastojati da se riješe kostiju N. N. žrtava. Žrtve označene N. N. bit će posljednje ukopane – kazao je za „Avaz“ Fejzić.

Na sastanku pododbora zaključeno je da pripreme za obilježavanje 25. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice, teku po ustaljenoj dinamici, jer svi pododbori blagovremeno izvršavaju svoja zaduženja.

(Avaz / ZASREBRENICU.ba)

U škotskom gradu West Lohan održana je komemoracija žrtvama holokausta. Prisutni su se molitvama prisjetili i žrtva genocida koji su se dogodili u zemljama svijeta, među kojima je i Bosna i Hercegovina.

Događaj je održan u parku Howden gdje je izveden performans hora akademije Kentigern Al Shlosha d’Varim.

Molitvu je predvodio Melvyn Lawson iz Grupe vjernika West Lothian sa Miom Lewington iz Akademije Whitburn sa lordom Julianom Goodmanom iz Jevrejske zajednice u Edinbrughu.

Dan sjećanja na holokaust održava se svake godine u ovom mjestu, a britanski medij Daily Record ističe kako se na taj dan prisjećaju milione ljudi koji su ubijeni u holokaustu i genocidima u Kambodži, Ruandi, BiH i Darfuru gdje zločini još traju.

Ovogodišnja tema istražuje kako su genocidni režimi kroz historiju namjerno uništili društva marginaliziranjem određenih grupa i kako te taktike mogu poljuljati pojedinci koji stoje zajedno sa svojim susjedima i govore protiv ugnjetavanja.

Ove godine, piše ovaj britanski medij, obilježava se i 75. godišnjica oslobađanja Aušvica i 25. godišnjica genocida u Srebrenici.

PROČITAJTE I:JANINE DI GIOVANNI: STERN I HANDKE – NEPRAVDA DRŽAVI KOJA I DANAS KRVARI

“Dan sjećanja na holokaust je šansa svake godine za ljude širom Velike Britanije da stanu zajedno s onima u svojim lokalnim zajednicama, preko granica vjere, starosti i etničke pripadnosti. Možemo saznati o onima koji su pogođeni genocidom širom svijeta i poduzeti aktivnosti za budućnost. Ovaj događaj je jedan od hiljade koji će biti održani širom Velike Britanije kada stupamo zajedno kao nacija da se sjetimo. Ovaj događaj je šansa da se osvrnemo na živote onih čiji su životi pogođeni ovim zvjerstvima, a također da odbacimo predrasude, diskriminaciju i mržnju u našem vlastitom društvu”, rekao je Lawrence Fitzpatrick, lider vijeća West Lothian.

Vijećnik Tom Kerr kazao je kako su stanovnici ove zajednice naučeni na zajedništvo i toleranciju, da je ovaj dan vrijeme kada priznajemo potrebu za mirom i sjećamo se onih koji su tužno izgubljeni.

“Današnja ceremonija daje nam snažni podsjetnik da mržnja, diskriminacija i rasizam mogu samo dovesti do propadanja društva”, rekao je Kerr.

(Klix.ba)

Šehida Abdurahmanović, kojoj je u genocidu u Srebrenici ubijen muž i još desetak članova porodice, smatra veoma bitnim što su porodice žrtava u Udruženju “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu podnijele tužbu protiv države Holandije.

“S obzirom da sam ja očevidac i žena koja sam bila sa djecom u fabrici akumulatora, tadašnjoj bazi holandskog bataljona, s te moralne strane, te ljudske strane nije mi jasno da oni dobro znaju koji je broj ljudi samo tu bio i oni se hvataju nekog spiska. I koje je to poniženje žrtava kad oni kažu na presudu koju bude donio sud, na neku cifru koju će sud da odredi žrtvama, oni od toga priznaju samo deset posto”, kaže Šehida.

Tužba je podnesena u ponedjeljak, 20. januara, a radi se zapravo o žalbi na presudu Vrhovnog Suda Holandije koji je 19. jula 2019. godine presudio da je Holandija imala “vrlo ograničenu” odgovornost za genocid koji su srpske snage počinile 1995. godine u Srebrenici.

Presuda holandskog Vrhovnog suda

Vrhovni sud Kraljevine Holandije potvrdio je time raniju presudu kojom je odgovornost holandskog bataljona pri Ujedinjenim nacijama (UN) u julu 1995. godine u Srebrenici ograničena na smrt 350 osoba.

Sud je odlučio da vjerovatnoća u okviru koje bi likvidirani muškarci mogli preživjeti da ih je holandski bataljon zaštitio nakon pada Srebrenice sada iznosi deset posto. Prilikom prve presude i apelacije 2014. i 2017. godine mišljenje suda je bilo kako odgovornost iznosi 30 posto, jednako koliko i procijenjena vjerovatnoća da bi zarobljeni muškarci preživjeli namjeru Vojske Republike Srpske da su ostali u bazi UN-a.

Riječ je o osobama koje su nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine zatražile spas u krugu baze UN-a.

Pripadnici holandskog bataljona u tada zaštićenoj zoni građane Srebrenice su istjerali iz baze nakon čega je počelo razdvajanje muškaraca od žena i djece.

Muškarci su likvidirani u sklopu masovnog ubijanja s ciljem eliminisanja bošnjačkog naroda iz tog područja BiH.

Šta se traži od Evropskog suda?

Apelacijom koju je advokatski tim, koji čine Marco Gerritsen i Simon van der Sluijs u saradnji s advokatima iz Bosne i Hercegovine, uputio Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, zatraženo je da se utvrdi veća odgovornost Holandije za genocid u Srebrenici počinjen jula 1995. godine.

Advokat Semir Guzin, koji je jedan od članova tima koji zastupa Udruženje “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa”, za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako je riječ o posljednjoj instanci kojom se može dokazati veća odgovornost.

“Radi se o presudi Vrhovnog suda Holandije kojom je, istina, potvrđena i dokazana odgovornost države Holandije, ali je smanjena na nekih deset posto bez, u biti, bilo kakvog obrazloženja. Pošto se o tim procentima nije nikada tokom postupka razmatralo, smatramo da nam nije data uopšte mogućnost da se izjasnimo na te okolnosti, te da se radi o povredi načela na pravično suđenje zbog čega majke sada idu u Strazbur”, pojašnjava Guzin.

Sporni procenat

Za porodice je neprihvatljivo, kako kaže Kada Hotić, članica Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” da je Sud u posljednjoj presudi odlučio da vjerovatnoća u okviru koje bi ubijeni muškarci mogli preživjeti genocid da ih je holandski bataljon zaštitio nakon pada Srebrenice tek 10 posto u odnosu na ranije presuđenih 30 posto. Tim prije, kako navodi, što se tako računa i odšteta koju je Holandija dužna platiti, a čija visina još nije utvrđena.

“Sud je donio odluku da je Holandija odgovorna za samo jednu grupu ljudi koji su popisani na spisak od strane Holanđana u toku pada Srebrenice u zgradi bivše fabrike akumulatora gdje je bio stacioniran holandski bataljon. To je brojka do 300 ljudi i samo za te ljude sa spiska, njihove porodice imaju pravo na odštetu”, napominje Hotić.

Žrtve i advokati očekuju da će procenat koji će sud u Strazburu utvrditi biti veći, a s njim i veća odgovornost Holandije, te da se ukine posljednja presuda i Vrhovnom sudu Holandije daju nove upute.

Slučaj Nuhanović

Vrhovni sud Holandije je 2013. godine po tužbi Srebreničanina Hasana Nuhanovića ranije donio odluku prema kojoj je Holandija u potpunosti odgovorna za smrt tri Bošnjaka iz Srebrenice.

Naime, 13. jula 1995. godine, holandski vojnici su predali Rizu Mustafića, te brata i oca Hasana Nuhanovića snagama Vojske republike Srpske (VRS) koji su ih kasnije ubili. Podnosioci tužbe smatrali su da su Holanđani trebali znati da će njihove porodice biti ubijene, te su u konačnici i dobili sudsku zadovoljštinu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu, osudio je 14 bivših pripadnika vojske i policije Republike Srpske, za genocid nad oko osam hiljada muškaraca i dječaka počinjen u zaštićenoj zoni u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.

Na najveće kazne, doživotni zatvor, osuđeni su Radovan Karadžić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske, te Ratko Mladić, bivši komandant Vojske Republike Srpske. Konačna presuda Mladiću trebala bi biti izrečena do kraja 2020.godine.

(N1)